PRIOPĆAVANJE LOŠIH VIJESTI 3. VODIČ ZA EFIKASNU I SUOSJEĆAJNU KOMUNIKACIJU

PRIOPĆAVANJE LOŠIH VIJESTI 3. VODIČ ZA EFIKASNU I SUOSJEĆAJNU KOMUNIKACIJU

Dobro razvijene komunikacijske vještine su esencijalne za pružanje optimalne skrbi  pacijentu. Komunikacijske vještine za medicinske sestre vrijedne su evaluacije i razvoja kao važnih komponenti u pružanju skrbi. Bez izvrsnih, empatičkih komunikacijskih vještina, medicinska sestra nije u mogućnosti pružiti kvalitetnu zdravstvenu njegu pacijentima i njihovim obiteljima.

Komunikacija usmjerena na pacijenta

Komunikacija usmjerena na pacijenta doprinosi visokoj kvaliteti skrbi o pacijentima. Većina medicinskih fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama nudi neke oblike edukacije iz komunikacijskih vještina u zdravstvu ili imaju sadržaj komunikacije integriran u nastavni plan i program. Dobivanje lječničke licence između ostalog zahtijeva demonstraciju komunikacijskih vještin. U školama za medicinske sestre, tehnike komunikacije usmjerene na pacijenta poučavaju se didaktički, ali kao i mnoge nove vještine, medicinske sestre imaju težak zadatak integriranja ovog sadržaja u kliničku praksu.

Nacionalna organizacija fakulteta medicinskih sestara (NONPF), u njihovim nedavno revidiranim (2011.) ključnim kompetencijama medicinskih sestara, navodi da ''pruža skrb usmjerenu na pacijenta prepoznajući kulturnu raznolikost i pacijenta ili imenovane osobe kao punopravnog partnera u donošenju odluka“ kao jednu od kompetencija navedenih u kompetencijama neovisne prakse.

Budući da se obrazovanje za medicinsku sestru proširuje uz razvoj doktorskih programa usmjerenih na praksu, Američka asocijacija koledža medicinskih sestara objavila je 2006. godine Osnove doktorske edukacije za visoko obrazovane medicinske sestre. Uključen je i uvjet da medicinske sestre s doktoratom (DNP) ''razvijaju i održavaju terapijske odnose i partnerstva sa pacijentima (pojedinac, obitelj ili skupina) i drugim stručnjacima kako bi se olakšala optimalna skrb i ishodi za pacijente.

Priopćavanje negativnih vijesti

Jedna od najvažnijih komponenti u repertoaru komunikacijskih vještina medicinske sestre je sposobnost da ''priopći lošu vijest“ pacijentima i obiteljima. Mnoge medicinske sestre gledaju na priopćenje loše vijesti kao vještinu komuniciranja koja je važna za kliničko osoblje koje radi na palijativnom odjelu, gdje vijest može biti da su iscrpljene sve mogućnosti liječenja ostavljajući malo opcija za kontrolu bolesti ili da je smrt neizbježna.

Međutim, svi pružatelji zdravstvene skrbi priopćuju lošu vijest na različitim razinama.

Loše vijesti mogu se shvatiti kao bilo kakve informacije koje na negativan način mijenjaju pogled na budućnost neke osobe. Praksa medicinske sestre ne uključuje redovito dijagnozu smrtne bolesti, ali često uključuje priopćavanje vijesti da je prisutna nova kronična dijagnoza, da se kronična bolest pogoršala, ili da pokušaji liječenja lijekovima ili ne-farmakološkim intervencijama nisu bili učinkoviti i da je potreban novi način liječenja.

Priopćavanje loše vijesti je višestruki zadatak kojim se može uspješno upravljati ako se radi ispravno. Mnogi aspekti interakcije mogu se predvidjeti, osobito ako je pacijent već u skrbi primarne prakse ili specijalističke prakse medicinskih sestara. Mentalna strategija  ne samo za prenošenje informacija, nego također i za bavljenje s emocijom, obitelji i planom za daljnju skrb i podrškom može se lakše planirati kada se prethodno uspostavi odnos s pacijentom. Ovom procesu treba pristupiti s brigom za pacijenta i obitelj koji primaju ovu vijest. Korištenje predloška ili komunikacijskog protokola prilikom prenošenja loših vijesti pomoći će u usađivanju i osiguravanju kvalitete i empatije u ovom teškom komunikacijskom procesu.

Protokol SPIKES

Priopćavanje loše vijesti zahtijevaju veliku profesionalnost, strpljenje i energiju. Ova komunikacija zahtijeva dvostruko složen proces pronalaženja prikladnih riječi i razumljive terminologije, te sekundarni zadatak procjene reakcije pacijenta i obitelji, stupnja uznemirenosti koje izaziva razgovor i naknadnog prilagođavanja informacije u skladu s dobivenim odgovorom na novonastalu situaciju. Posljednji segment ove komunikacije je pomak pacijenta i obitelji od loših vijesti u buduće planove s realizmom i nadom.

Postoji nekoliko prihvaćenih načina za priopćavanje loših vijesti. Ove metode uključuju korištenje uobičajenih formata strukturiranog slušanja onoga što pacijent zna i želi znati, davanje informacija u razumljivim količinama, reagiranje na vijesti i provjeru razumijevanja. SPIKES Protokol je uobičajeni predložak za priopćavanje loše vijesti koji medicinske sestre mogu koristiti kao polazište ako nisu sigurne kako postupiti. Osim toga, ovo je zadatak koji se često mora dovršiti u kontekstu zauzetog kliničkog scenarija, s manje optimalnim vremenom i uvjetima. Iako sva komunikacija koja uključuje priopćavanje loših vijesti ne može slijediti točan protokol, razmatranja SPIKES protokola mogu biti korisna.11 Mnoge medicinske sestre smatraju da je ovaj standardizirani pristup koristan vodič za pokretanje ovih teških razgovora.

Akronim SPIKES, označava Setting up/Pripremanje, Perception/Percepcija, Invitation/Poziv; Knowledge/ Znanje; Emotions with Empathy/Emocije s empatijom, Strategy or Summary/Strategija ili sažetak.

Ovaj ptotokol je osmislio Walter Baile i njegovi kolege sa Sveučilišta Texas, Anderson Cancer Centre u Houstonu TX, a osmišljen je kako bi pomogao stručnjacima zdravstvene skrbi da postignu  sljedeće dok priopćavaju loše vijesti:

1.         Uspostavite odgovarajući okvir.

2.         Provjerite pacijentovu percepciju situacije, potaknuvši vijesti koje se tiču bolesti ili    rezultata testa.

3.         Odredite količinu poznate informacije ili koliko je informacija poželjno.

4.         Upoznajte se sa medicinskim činjenicama i njihovim implikacijama prije pokretanja razgovora.

5.         Istražite emocije koje su probuđene tijekom razgovora.

6.         Odgovorite sa empatijom.

7.         Uspostaviti strategiju za podršku/support…

Izvor:

Margaret Quinn Rosenzweig, doc. dr. sc. FNP-BC, AOCNP

T. L. Thompsopn, J. P. Caughlin: Interpersonal Communication and Health Care, in: M. L. Knapp, J. A. Daly (eds.): Handbook of Interpersonal Communication, Sage Pub., Thousand Oaks, 2002.

K. K. Reardon: Interpersonal Communication - Where Minds Meet, Wadshworth Pub. Company, 1987.