Kako je sve počelo; razvoj komunikacije u zdravstvu

Kako je sve počelo/razvoj komunikacije u zdravstvu

Komunikacija, a napose komunikacija u medicini vrlo je složena, zamršena, međusobno isprepletena i u njoj sudjeluju brojni akteri ili subjekti komunikacije. Središte ove komunikacije je odnos liječnika i pacijenta. 

Proučavanje komunikacije

Teško je, a možda i nemoguće, razumjeti sebe a da ništa ne znamo o vlastitoj prošlosti. U djelu „Orator“ Ciceron je napisao: „Ne znaš li ništa o onom što se dogodilo prije tvog rođenja, ostat ćeš zauvijek djetetom“. Najranije zabilješke o raspravama o komunikaciji datiraju iz klasičnog razdoblja 500 godina pr. n. e do 400 godina n. e. Javno nastupanje postalo je važnom vještinom građaninu stare Grčke već negdje u 5. stoljeću pr. n. e. Demokracija toga doba tražila je od građana sposobnost da se brane na sudu. Platon ( oko 427.-347. pr.n.e.), Sokratov učenik dodijelio je persuaziji (uvjeravanju) posebno istaknutu ulogu vodiča društva do istine. Aristotel (348.-322 pr.n.e.), Platonov učenik, znatno je pozornosti posvetio retorici, koju je definirao kao „sposobnost da se otkriju raspoloživa sredstva persuazije“. Ciceron (106.-43. pr.n.e.), veliki starorimski govornik, unaprijedio je proučavanje stila komunikacije. Ciceron je dobrog komunikatora definirao kao nekoga tko „govori s poznavanjem stvari, metodički, privlačno, uz dobro pamćenje, kombinirajući te kvalitete s dignitetom“. Quintilian (35.-100. n.e.), također Rimljanin, posebno se zanimao za stil u komuniciranju. Bio je uvjeren da je jasnoća osnova stila. 

Povijest odnosa u medicini

Povijest medicine temelji se na zapisima liječnika koji su liječili bolesnike unatrag više od 4500 godina. Međutim, veći dio tog vremena liječnici su imali vrlo malo stvarnog znanja i uglavnom su se oslanjali na praznovjerje i liječenje biljkama. Medicinska znanost kakvu danas poznajemo počela se razvijati prije 300 godina kad je procvat znanosti omogućio liječnicima poznavanje načina rada tijela. Kasnije su izumi, poput cjepiva, olakšali liječenje bolesnika. Današnji napredak u medicini sačuva više života nego ikad ranije, no to može biti skupo i mnogo siromašnih ljudi na svijetu to sebi ne može priuštiti. 

Povijest odnosa u medicini mijenjao se kroz stoljeća još od Hipokratova vremena. U svim tim razdobljima medicinsko osoblje, prije svega liječnik je imao izraziti ugled u društvu. Liječnik je bio taj koji je davao savjete, imao je očinski odnos prema pacijentima, a takav se odnos naziva paternalizam. Paternalizam je izraz kojim se opisuje nastojanje institucionalno nadređene, odnosno materijalno superiorne osobe ili organizacije da se nekoj osobi nametne kao jedini ili glavni autoritet i zaštitnik, nastojeći takve aktivnosti opravdati djelovanjem za njeno dobro. Izraz dolazi od latinske riječi pater za oca. Takav odnos se najduže zadržao u medicini gdje je pacijent samo slušao liječnika, pridržavao se njegovih savjeta liječenja, uz rijetka, bojažljiva, pitanja koje bi pacijent upućivao liječniku. To je bilo vrijeme silna raskoraka između znanja pacijenta u odnosu na liječnika, tako da je prva i posljednja instanca u liječenju bio liječnik, nije bilo posrednika. Pacijent je u ovom odnosu bio u podređenom položaju, jer je o svemu odlučivao liječnik.

Promjena odnosa liječnik-pacijent 

Odnosi između bolesnika i liječnika tijekom povijesti su se mijenjali, jer su uloge bolesnika i liječnika bile različite. One su ovisile o epohi i sociokulturi, ali i o mogućnostima i tehnološkom razvoju medicine u pojedinom razdoblju.

Tijekom povijesti medicine liječnici su bili svjesni učinka „sebe kao lijeka, njihove snage liječenja“, čak i bez efikasnog lijeka. O tome da „ljubaznost liječnika“ može dovesti do koristi za bolenike pisao je prije 2400 godina Hipokrat, a to je povezano s onim što se od tada zove umijeće medicine: dobro ponašanje uz bolesnički krevet i komunikacijske vještine koje svi liječnici moraju imati. Godine 1957. M. Balint je opisao liječnika kao najpotentniji lijek i pomaknuo fokus od liječnika na način pružanja liječenja.

Sredinom prošlog stoljeća, naglim razvojem znanosti, medicine i informatizacijom društva situacija se stubokom promijenila. Danas je većina pacijenata informatički obrazovana, i za simptome svoje bolesti dovoljno mu je utipkati u tražilicu na internetu, za svako pitanje postoji odgovor. Internet i novi mediji su postali posrednici između pacijenta, liječnika i medicinskog osoblja. Pacijenti dolaze u bolnicu ili liječniku dobro informirani o svojoj bolesti, tako da liječnik, da bi bio,“up the date“ mora svakodnevno pratiti novosti i stavove u medicini da bi mogao odgovoriti na pacijentova pitanje. U tome se ogleda bit novog odnosa liječnik-pacijent koji danas nije povijesno paternalistički, već je suradničko-partnerski odnos.

Lit.:

K. K. Reardon: Interpersonal Communication – Where Minds Mett, Belmont, Calif., Wadsworth, 1987.

S. Tubbs: Human Communication-Principles and Contexts, Mc Graw Hill, New York, 2010.

I. Hozo i sur.: Internistička propedeutika s vještinama komuniciranja u kliničkoj medicini, Hrvatsko gastroenterološko društvo-ogranak Split, Split, 2013.

V. Đorđević, M. Braš: Komunikacija u medicini-Čovjek je čovjeku lijek, Medicinska naklada, Zagreb, 2011.

B. Cherry, S. R. Jacob: Conteporary Nursing-Issues, Trends&Management, Elsevier, 2014.

The World Book Encyclopedia, M., Vol.13., Ed. 1998., World book, Inc., Chicago, 1998.