Golgotska noć - by Dimitrije Popović

Večerašnji Performans Dimitrija Popovića u Oktogonu na Veliki petak djelovao je kao zgusnuta meditacija o čovjekovoj krhkosti i mogućnosti otkupljenja. U svega nekoliko minuta, kroz tišinu, svjetlo i tijelo, izrečeno je ono što teologija i filozofija često razlažu na stotine stranica: iskustvo žrtve, težina grijeha i nada u oprost.

Tišina. Potpuna, gusta, gotovo opipljiva tišina. Ne nije to bila praznina, nego prostor koji govori više od bilo kakvih riječi. U toj šutnji sve je bilo pojačano — svaki pokret, svaki pogled, svaki trag na bijelom platnu. Bijelo platno s crvenim tragom iznad njih nije simbol krvi, već  podsjetnik na trag koji svaki čin ostavlja — na savjest, na tijelo, na svijet. Crvena boja, oštra i neporeciva, razdire čistoću bjeline kao što grijeh razdire nevinost. U tom kontrastu sadržana je cijela drama ljudskog postojanja.

Joško Tešija i Maja bajamić postali su simboli. Žrtva i žaljenje, ali i nešto dublje, osobnije. U jednom trenutku imala sam osjećaj da gledam vlastitu savjest na sceni.

Da, griješili smo. Griješimo. I ti grijesi bole, poput čavala — tiho, uporno, iznutra.

Kada su se  svjetla ugasila i crno platno prekrilo tijelo, prizor prelazi iz vanjskog u unutarnje. To više nije samo simbolika Kristove žrtve, nego trenutak osobne tame — trenutak kada čovjek ostaje sam sa sobom, bez izgovora, bez buke koja ga inače spašava od istine. 

A onda — svjetlo.

Ne naglo, ne teatralno. Kao oprost. Kao pomirenje. Kao novi početak koji smiruje rane.

Ono što me najviše dirnulo je ta komunikacija bez riječi. Sve je rečeno, a ništa izgovoreno. I baš zato pogađa dublje. Nema obrane pred tišinom — ona te natjera da osjetiš, da priznaš, da se suočiš.

I upravo tu dolazi ono dublje objašnjenje — zašto to tako snažno djeluje.

Iz perspektive neuroznanosti, ovo nije bila “samo emocija”,  nego vrlo snažan, koordiniran odgovor više sustava u mozgu. Kad nestane zvuk i verbalna komunikacija, mozak automatski pojačava druge kanale. Aktiviraju se dijelovi povezani s pažnjom i detekcijom značenja — posebno amigdala i insula. Zato tišina ne djeluje prazno, nego gusto, gotovo fizički prisutno. Mozak je doživljava kao signal da se događa nešto važno. Istovremeno, spor i simboličan pokret izvođača aktivira tzv. zrcalne neurone. To znači da ne samo da gledamo — nego iznutra proživljavamo ono što vidimo. Njihova bol, njihova šutnja, njihov pad i ustajanje — sve se u nama na neki način simulira. Zato se javlja osjećaj da gledamo vlastitu savjest. Crvena boja, kontrast bijelog i crnog — to su vizualni podražaji koji snažno aktiviraju emocionalne centre, osobito amigdalu. Reakcija dolazi prije racionalnog razumijevanja — zato prizor pogađa odmah, bez objašnjenja. U trenutku tame, kada se tijelo prekriva, aktivira se ono što se u neuroznanosti naziva default mode network — sustav povezan s introspekcijom. Trenutak kada mozak prelazi na unutarnju obradu: sjećanja, krivnja, osobne misli. Zato se javlja ona tiha rečenica: “da, griješili smo”. 

A zatim dolazi svjetlo — i s njim promjena. Smanjuje se aktivacija sustava za stres, javlja se osjećaj olakšanja i smisla. Mozak traži razrješenje, i kada ga dobije, nastaje osjećaj unutarnjeg “slaganja”. Najzanimljivije je da bez riječi mozak više koristi desnu hemisferu — onu koja obrađuje emocije i simboliku. Zato iskustvo djeluje dublje, iako ga je teže objasniti. 

I zato publika nije pljeskala. Pljesak pripada svijetu buke, društvenog rituala, završetka. A ovo nije imalo klasičan kraj. Ljudi su ostali u stanju unutarnje obrade — još uvijek “unutra”, još uvijek u doživljaju. Dogodila se i kolektivna tišina. Kada grupa ljudi istovremeno osjeti isto, spontano se usklade. Nitko ne želi prvi prekinuti taj prostor. Pljesak bi rekao: “gotovo je.” Tišina kaže: “još uvijek traje.” Jer neke stvari se ne prekidaju. Tišina koja je ostala bila je puna.

Puna razumijevanja, priznanja, ali i nečeg novog.

Jer nakon boli dolazi mir.

Nakon tame — svjetlo.

I ne kao spektakl, nego kao tihi pomak u nama.

Uskrs nije samo priča o žrtvi.

On je priča o mogućnosti da krenemo iznova.

Da rane ne nestanu — ali da više ne bole isto.

Da oprost ne izbriše prošlost — ali promijeni budućnost.

I možda smo svi u toj tišini napravili mali korak.

Prema sebi.

Prema drugima.

U toj tišini, u toj komunikaciji bez riječi, prostor se polako oslobađa tereta — i upravo tu, kako to suptilno sugerira Dimitrije Popović, započinje pomirba sa samim sobom i tiho vraćanje unutarnje ravnoteže.

Jer na kraju — ljubav ipak ostaje.