Iluzija promjene: zašto bježimo, a ne mijenjamo

Koliko puta ste pomislili: ako ne ide – otići ću?

Koliko puta smo povjerovali da negdje postoji bolje mjesto?

Uče nas da budemo pametni – da se osiguramo, diverzificiramo, uvijek imamo plan B. Ali nitko nas ne uči što se događa kada cijeli život živimo s otvorenim vratima. 

Možda je sada pravo vrijeme da na trenutak zakompliciram stvari i sjetimo se onoga što psiholozi nazivaju paradoksom izbora. Na prvi pogled, mogučnost izbora oslobađa. Ali s druge strane, što više opcija imamo, to je teže odlučiti. Svaka otvorena vrata donose sumnju, svaka mogućnost povećava težinu odluke. Sloboda koja bi nas trebala osloboditi – često nas zarobljava. Paradoks izbora – kada moć izbora umjesto da nas oslobodi često nas  iscrpi.

U ekonomiji nas uče upravljati rizikom – diversificirati, osigurati se, uvijek imati plan B. U životu, ali i iz svog iskustva kao medicinska sestra, često radimo upravo to. Držimo otvorena vrata i razmišljamo: ako ne ide, otići ću. Ako ovaj odjel ne funkcionira, postoji drugi. Ako ovaj tim ne diše, postoji bolji. Ako ovaj sustav ne valja – negdje sigurno postoji drugačiji. I to na prvi pogled zvuči razumno.

Ali možda je upravo tu početak problema.

U vojnoj strategiji postoji suprotan princip: kada dođeš na otok – zapali brodove. Nema povratka, nema alternative, postoji samo jedan smjer – naprijed. I dok ekonomija traži sigurnost, život često traži nešto drugo: jasnoću i predanost. Inspirirana razmišljanjima sjajne Barbare Udovičić, počela sam drugačije gledati na ideju plana B. Jer plan B u teoriji štiti, ali u praksi nas često sprječava da uopće pokušamo do kraja. Kada imamo izlaz, nikada ne ulazimo potpuno. Ne dajemo maksimum, ne iscrpljujemo potencijal i ne ostajemo dovoljno dugo da bismo nešto zaista promijenili.

U sestrinskoj profesiji to vidimo svakodnevno. Smjene su teške, sustav zahtjevan, timovi kompleksni, a burnout stvaran. I zato odlazak ponekad jest hrabar čin. To je trenutak kada kažemo „dosta je“, kada se zauzmemo za sebe i odlučimo krenuti ispočetka. No upravo u toj hrabrosti krije se i zamka. Jer promjena sama po sebi nije rješenje. Ona ima smisla samo ako dolazi iz jasno definirane potrebe ili je vođena jasnim ciljem. U suprotnom, postaje kretanje bez smjera.

Tada se događa ono što često prepoznajemo, ali rijetko imenujemo. Ljudi počnu kružiti – iz odjela u odjel, iz tima u tim, iz sustava u sustav – tražeći ono „bolje mjesto“.

Neki promjenom rastu, ali neki lutaju. I vrlo brzo vraćaju se na isto mjesto nezadovoljstva, samo u drugačijem okruženju. Pojavljuje se ono što možemo nazvati sindromom “trećeg imaginarnog krivca”. Prvi odjel nije bio dobar, drugi tim nije bio dobar, a sada je problem negdje treće – u sustavu, okolnostima, nečemu neuhvatljivom. Krivac je uvijek izvan nas.

A istina je često jednostavnija i neugodnija: promijenili smo mjesto, ali nismo promijenili način na koji živimo to mjesto. Nismo razjasnili što tražimo, nismo definirali što nas ispunjava i nismo preuzeli odgovornost za vlastiti dio stvarnosti.

Psihologija to jasno objašnjava. Kada nemamo jasan cilj, ulazimo u stanje paralize odlučivanja ( deacision paralysis)– tražimo promjenu, ali ne znamo što zapravo tražimo, pa svaka alternativa izgleda bolje. A kada promjenu i napravimo, vrlo brzo nastupa prilagodba ( hedonic adaptation). Naviknemo se. Ono što je jučer bilo „idealno“, danas postaje „normalno“, i ponovno počinjemo tražiti nešto drugo.

Zato većina ljudi nije nesretna zato što je posao nužno loš, nego zato što ne zna što zapravo želi. Romantiziramo drugo radno mjesto, idealiziramo „negdje drugdje“ i u tu sliku projiciramo vlastitu sreću, dok odgovornost prepuštamo okolnostima.

I tu dolazimo do najvažnije spoznaje: možda ne bježimo od posla, možda ne bježimo od sustava – možda bježimo od nejasnoće u sebi.

U sestrinskoj profesiji to ima posebnu težinu. Ovo nije posao koji se može raditi „na pola“ niti profesija u kojoj možemo stalno biti na izlazu. Timovi to osjećaju, pacijenti to osjećaju, a mi sami najviše osjećamo taj unutarnji raskorak. Burnout ne dolazi samo od količine posla, nego iz razlike između onoga što radimo i onoga što mislimo o tome što radimo.

Zato rješenje nije uvijek u odlasku. Ponekad je u ostajanju – ali drugačijem. U prestanku romantiziranja „drugdje“, u prestanku traženja krivca i u prestanku čekanja idealnih uvjeta. U postavljanju jednostavnog, ali ključnog pitanja: što mogu napraviti ovdje, s onim što imam?

Jer često potencijal već postoji – u timu, u znanju, u iskustvu, u odnosima. Samo ga ne koristimo do kraja.

I možda je najjača istina upravo ova: najjači smo onda kada više nemamo gdje pobjeći, kada prestanemo kalkulirati i kada prestanemo čekati. Kada, metaforički, zapalimo brodove – ne zato što nemamo izbora, nego zato što smo ga konačno napravili.

Jer promjena ne počinje odlaskom. Promjena počinje onog trenutka kada prestanemo bježati i počnemo djelovati.

I kada možemo, bez zadrške, reći: ja nisam dio problema – ja sam dio promjene.