TRILOGIJA O POKLONIMA Kako stvari postaju priče

Kod mene to obično počne potpuno bezazleno. Netko nešto kaže, ja si postavim jedno pitanje koje sam sasvim mirno mogla ne postaviti i nekoliko sati kasnije imam otvorenih dvanaest stranica, tri teorije i problem koji do tog jutra nije ni postojao.

Ovaj put kriv je bio poklon koji je dobila moja prijateljica. Ona ga je, sasvim nevino i s veseljem, podijelila s ekipom, kako već dijelimo lijepe stvari s ljudima..I nastavila sa svojim danom. U njezinoj odsutnosti poklon je, bez ikakve vlastite krivnje, završio na neformalnom stručnom vijeću.

Neću vam reći što je dobila ni koliko je koštalo. Ne zato što sam odjednom postala diskretna, nego zato što za ovu priču to stvarno nije važno. Puno zanimljivije bilo je ono što je došlo poslije. Mišljenja. Puno mišljenja.

Je li previše.

Zašto bi netko toliko potrošio.

Bi li ona to uopće trebala prihvatiti.

Je li to ljubav, pretjerivanje, velikodušnost, pokazivanje ili nešto peto što bismo svakako trebali detaljno analizirati iako poklon nije dobio nitko od nas.

I tu mi se upalila lampica.

Zašto nas, zaboga, toliko zanimaju tuđi pokloni?

Ako je jedan čovjek nešto svojevoljno kupio, a drugi to s veseljem primio, priča bi tehnički mogla završiti upravo tu.

Hvala.

Nema na čemu.

Mašna u smeće.

Nastavimo sa životom.

Ali ne. Mi želimo znati koliko je koštalo. Je li bilo primjereno. Što to govori o njemu. Što govori o njoj. Što govori o njihovom odnosu. I, naravno, što bismo mi napravili da smo na njihovom mjestu. Ako je poklon samo predmet, zašto o njemu tako brzo počnemo donositi zaključke o ljudima? I zašto nam se čini da o tuđem poklonu imamo pravo na mišljenje čak i kada s njim nemamo apsolutno nikakve veze? 

Tu sam, naravno, napravila ono što uvijek napravim kada me nešto dovoljno zaintrigira. Počela sam kopati. I otkrila da je priča o poklonima puno veća nego što sam mislila. I tako sam od jednog tuđeg poklona stigla do pitanja o ljubavi, novcu, moći, statusu, povijesti, antropologiji, sjećanju i tome zašto neke potpuno bezvrijedne stvari jednoga dana ne bismo dali ni za kakav novac. Drugim riječima, malo sam se zanijela.

Dovoljno za tri teksta.

Pa ako ste ikada pomislili da je neki poklon preskup, premalen, pretjeran, genijalan, potpuno promašen ili da biste vi „za te novce nešto pametnije“ dobrodošli.

Ovo je priča o poklonima.

A možda i nije

 

1.            Zašto nas toliko zanimaju pokloni?

Postoje neke teme o kojima svi, iz nekog razloga, imamo mišljenje. Pokloni su jedna od njih.

Dovoljno je da netko nekome pokloni skup sat, torbu, prsten ili automobil i vrlo brzo više ne razgovaramo o predmetu.

Razgovaramo o ljudima.

„Ja nikada ne bih toliko potrošila.“

„Meni je dovoljna sitnica.“

„To je samo pokazivanje.“

„Pa ako može, zašto ne?“

„Za te novce mogao je kupiti nešto pametnije.“

I tako jedan predmet koji je do maloprije sasvim mirno stajao u kutiji uspije otvoriti raspravu o ljubavi, novcu, karakteru, statusu, skromnosti i smislu života.

Prilično impresivno.

Ali pokušajte se sjetiti poklona koji je vama stvarno važan. Vrlo vjerojatno uz njega nećete prvo vidjeti predmet. Vidjet ćete osobu, mjesto, neki Božić, rođendan…. Rečenicu koja je tada izgovorena. Možda ćete se čak sjetiti kako ste se osjećali kada ste ga dobili.

I tu stvar postaje zanimljiva. Predmet koji je nekoliko minuta ranije bio samo predmet odjednom postane dio vaše osobne povijesti. Ništa se na njemu nije promijenilo. A ipak više nije isti. Netko mu je dodao značenje.

Upravo zato je darivanje jedan od najzanimljivijih ljudskih običaja. Uzmemo predmet i njime pokušamo reći nešto što se uopće ne može kupiti.

Mislio sam na tebe.

Poznajem te.

Ponosan sam na tebe.

Nedostaješ mi.

Oprosti.

Hvala.

Želim da ovo imaš.

Zaslužuješ najbolje……

A ponekad, budimo pošteni:

Sada mi nešto duguješ.

Jer isti predmet može izgovoriti potpuno različitu rečenicu, ovisno o tome tko ga daje, kome ga daje i zašto. A onda dođemo do novca Tu stvar postaje  zanimljivija. Nitko posebno ne moralizira kada netko sebi kupi najbolji automobil koji si može priuštiti. Ako možemo birati bolji hotel, uglavnom ćemo izabrati bolji. Ako kupujemo madrac na kojem ćemo spavati sljedećih deset godina, nećemo namjerno uzeti lošiji samo kako bismo dokazali da smo duhovno razvijeni.

Za sebe uglavnom želimo dobro.

Ako možemo - najbolje.

Ali kada nekome drugome želimo dati najbolje što možemo, odjednom se pojavi mala moralna nelagoda.

Je li to ljubav?

Velikodušnost?

Status?

Pokazivanje?

Kupovanje naklonosti?

Jer istina skup poklon može biti demonstracija moći, manipulacija, kompenzacija za odsutnost, način da nekoga zadužimo. Ali može biti i nešto sasvim jednostavno: „Želim ti dati najbolje što mogu.“ I meni je ta rečenica lijepa. Zašto je sasvim normalno reći: „Za sebe želim najbolje što si mogu priuštiti.“ A pomalo neugodno reći: „Za tebe želim najbolje što si mogu priuštiti.“

Ne da vidiš koliko imam, da mi sada nešto duguješ. Nego zato što si mi važan. I ono dobro što želim sebi, želim i tebi.

To ne znači da skuplji poklon znači veću ljubav.

Naravno da ne.

Knjiga od dvadeset eura može nositi više značenja od sata od deset tisuća. Ali vrijedi i obrnuto: činjenica da je nešto skupo ne znači automatski da je površno. Cijena i značenje jednostavno nisu ista kategorija. Cijena govori koliko nešto košta. Značenje govori što nešto predstavlja. A te dvije stvari ponekad imaju vrlo malo veze jedna s drugom.

Uzmimo za žrtvu jedan Rolex

Kad već govorimo o skupim poklonima, treba nam jedan dovoljno poznat primjer.

Neka bude Rolex. Rolex uzimam kao primjer jer ga svi prepoznajemo kao simbol luksuza. Nisam stručnjakinja za satove i sigurna sam da postoje primjerci zbog kojih bi ozbiljni kolekcionari na moj Rolex samo pristojno kimnuli i nastavili razgovarati s “odraslima”. Ali upravo zato dobro služi priči.

Rolex u trgovini je skup sat to je neupitno.  Ali “Rolex” koji vam netko pokloni nakon velikog životnog uspjeha više ne govori samo koliko košta. Govori: „Vidio sam koliko si radio za ovo. Zaslužio si.“ I poklon napravi promjenu. Jednom prolaznom trenutku uspjeha da trajni oblik. Godinama poslije sat više ne čuva samo vrijeme. Čuva priču o trenutku u kojem je netko vaš trud smatrao vrijednim obilježiti.

S druge strane, isti Rolex može stići nakon šest mjeseci tijekom kojih je sve drugo nekako bilo važnije i pokušati reći: „Nisam ti davao svoje vrijeme, pa sam ti kupio nešto što ga pokazuje.“

Isti brend. Isti model. Ista cijena. Potpuno druga poruka.

Zato poklon nije samo stvar. Poklon je komunikacija. A to nismo izmislili ni s Rolexom, ni s Instagramom, ni s potrošačkim društvom. Ljudi poklonima komuniciraju otkad postoje ljudske zajednice. Poklonima smo stvarali saveze. Pokazivali pripadnost. Tražili mir. Potvrđivali status. Stvarali dugove. Gradili odnose. Pokazivali ljubav. Ponekad ih čak i rušili.

I tu priča postaje puno veća od pitanja je li neki sat preskup.

Jer ako je dar oduvijek bio način na koji ljudi jedni drugima nešto govore, onda pokloni nisu samo pratili naše odnose. Ponekad su ih stvarali, mijenjali. A ponekad ozbiljno zakomplicirali. Ponekad su dvije strane gledale isti poklon i bile potpuno uvjerene da znači dvije različite stvari. Što, kao što možete pretpostaviti, nije uvijek završavalo najbolje.

I zato u drugom dijelu idemo malo dalje od rođendana, mašni i “Rolexa”. U vrijeme kada je poklon mogao biti poruka, savez, dug, demonstracija moći, pa čak i diplomatski problem.

A usput ćemo pokušati pronaći odgovor na možda najvažnije pitanje cijele priče:

Kada vam netko nešto daje - što vam zapravo daje?