Koliko događaja i slučajnosti može stati u dva dana?

Put je bio planiran. Želja moje sestre, destinacija Međugorje. Odlazile smo već više puta i nekako je s godinama to postalo naše malo tradicionalno putovanje. Ovaj put odlučile smo ostati malo duže. Otići na večernju misu, prespavati, drugi dan bez žurbe prošetati, a na povratku posjetiti Ravlića špilju i izvor Tihaljine.

Ništa neobično. Barem se tako činilo.

Rezervirala sam hotel Cesarica. Nisam imala preporuku, nikada prije nisam tamo bila i nisam provela tri dana uspoređujući recenzije, udaljenosti, veličine soba i doručke, što je za mene već samo po sebi određeni napredak. Svidio mi se naziv. Fotografije su bile lijepe, a posebno mi je za oko zapela vinarija vlasnika hotela. Pomislila sam kako bi je bilo lijepo vidjeti.

I rezervirala. Krenule smo prema Međugorju. Put poznajemo, navigacija nam ne treba, mobilni podaci isključeni. Kakav mir. Danas mi se gotovo čini luksuzom otići nekamo i ne gledati svakih nekoliko minuta u onu plavu strelicu koja ti uredno govori gdje si, kamo ideš, gdje trebaš skrenuti i za koliko minuta stižeš.

Iako, tko me poznaje, zna da kod mene ni strelica nije samo strelica. Ja sam od onih ljudi kojima netko pošalje sasvim običnu uputu kako doći do dogovorenog mjesta, uredno označi put strelicama, a ja umjesto da jednostavno kažem „hvala“ i stignem na odredište, putem uspijem pronaći još nekoliko značenja koja autor strelice vjerojatno nije imao na umu dok ju je crtao.

Što ću. Netko u strelici vidi smjer. Ja ponekad vidim komunikaciju.

Valjda zato što me već dugo fascinira sve ono što ljudi govore onda kada zapravo ništa ne kažu. Sitnice. Geste. Vrijeme koje netko uloži. Način na koji nešto napravi. Pažnja koja se ponekad sakrije na najobičnijim mjestima. Ali ovaj put nije bilo ni strelice. Mobilni podaci isključeni. Put poznajemo. Nikamo nam se ne žuri. Samo vrijeme koje smo odlučile provesti zajedno.

I moram priznati da je bilo neobično ugodno neko vrijeme ne znati točno za koliko minuta stižemo. Bez procijenjenog vremena dolaska. Bez „za 300 metara skrenite desno“. Bez preračunavanja rute čim odlučiš napraviti nešto po svome. Samo cesta i nas dvije. Možda smo se toliko navikli navigirati svaki metar puta da smo sasvim neprimjetno počeli očekivati isto i od života. Pokaži mi gdje sam. Reci mi kamo idem. Označi gdje trebam skrenuti. Upozori me ako sam pogriješila.

I, ako može, napiši koliko mi je još ostalo do onoga što želim. Bilo bi praktično. Samo što život, za razliku od navigacije, uglavnom odbija pokazati cijelu rutu unaprijed.

A ta dva dana kao da je posebno uživao u tome. Po dolasku smo sjele na kavu i, gotovo kao nekada kada se za svaku ulicu nije posezalo za mobitelom, pitale našeg simpatičnog konobara zna li gdje je naš hotel. Nije odmah bio siguran, ali se u maniri dobrog domaćina raspitao i otprilike nam objasnio put.

Nama dovoljno. Važno da znamo smjer.

Prvo misa. Hotel ćemo poslije nekako pronaći.

Ja s glavoboljom. Tableta je, naravno, ostala u autu. Ma izdržat ću, pomislim. Ne da mi se vraćati. Večer je, unatoč visokim temperaturama, bila ugodna. Lagani povjetarac, misa na otvorenom i svećenik koji me zainteresirao gotovo od prve rečenice. Imao je nevjerojatno miran glas i onu rijetku sposobnost da ne mora podignuti ton da bi te natjerao da slušaš.

Govorio je o strahu. Nesigurnosti. Samopouzdanju. Vjeri. Slušam ga i pomislim kako su to upravo teme o kojima posljednjih godina toliko razmišljam i pišem. Koliko strah upravlja našim odlukama. Koliko nas potreba za kontrolom zna udaljiti upravo od života koji pokušavamo kontrolirati. Koliko je teško vjerovati kada ne znaš ishod. Negdje između njegovih riječi, večernjeg zraka i vlastitog smirivanja shvatim da me glava više ne boli.

Nestala. Neću to nazvati čudom. Postoji sasvim racionalna mogućnost da sam se jednostavno opustila. Napetost je popustila, pažnja se odmaknula od boli, tijelo se smirilo. Mozak i tijelo ipak nisu dva susjeda koja se povremeno sretnu na hodniku. Ponekad je smirenje dovoljno.

I meni je to sasvim dobro objašnjenje. Za sada.

Nakon mise krenule smo prema hotelu.

I dalje bez navigacije.

Ja, potpuno samouvjerena, kažem sestri:

„Ma ne brini, sad će nas put sam dovesti ravno pred hotel.“

To je jedna od onih rečenica koje izgovoriš iz zezancije, a bilo bi zgodno da ih život ne shvati ozbiljno.

Vozimo se. Hotela nema. Ali, zanimljivo, nema ni nervoze.

Neposredno prije ceste koja vodi prema Križevcu odlučim skrenuti.

„Skrenut ću ovdje pa ćemo upaliti navigaciju. Znam da smo negdje blizu.“

Skrenem. Podignem pogled. Ispred nas - ulaz u hotel Cesaricu.

Pogledamo se.

I počnemo se smijati.

Dobro.

Pogodila sam.

Događa se.

Hotel je lijep, soba čista i prostrana, a na stolu nas čeka velika boca hladne vode kao znak dobrodošlice. Samo voda. Ali nakon puta i vrućine meni je baš ta boca vode izmamila osmijeh. Ponekad čovjeku stvarno ne treba puno.

U jednom trenutku dopisujem se s kolegom i on me sasvim usput pita gdje smo odsjele.

„Cesarica“, odgovorim.

Taman krenem objašnjavati gdje se hotel nalazi kad stiže njegova poruka:

„Cesarica?“

„Da, da.“

A onda:

„Pa ja tamo stalno odsjedam nakon hodočašća. Odlični ljudi, odlična atmosfera.“

Gledam poruku.

Dobro.

Cijela situacija već mi postaje zabavna pa mu odgovorim: „Samo te molim, nemoj mi sad otkriti i u kojoj si sobi spavao. Moglo bi nas iznenaditi.“ I nasmijem se.

Ostavile smo stvari i krenule u večernju šetnju. Nasuprot našeg hotela još jedan hotel - Sv. Šarbel.

Sestra nekako posebno naglasi ime. Ja ne reagiram. Pa u Međugorju smo. Hoteli, restorani, trgovine - ništa neobično da nose imena svetaca. Nastavimo dalje. Cesta nas vodi pokraj suvenirnica, a kod jedne sestra zastane. „Ovdje ima super stvari.“

Pomislim: otkud zna? Ovom stranom nikada nismo išle. Ali dobro.

Uđem za njom. Ona pita imaju li molitvenik sv. Šarbela i ulje. Tek tada saznam da je nedavno počela moliti njegov zagovor.

Pogledam nju.

Pa se sjetim hotela preko puta našega. Sv. Šarbel. Moram priznati, o njemu tada nisam znala gotovo ništa. Za mene je nekoliko minuta ranije to bilo samo ime na fasadi. Za moju sestru očito nije. Kasnije sam, naravno, išla malo istraživati. Šarbel Makhluf bio je maronitski redovnik i pustinjak, čovjek života obilježenog tišinom, molitvom, askezom i povlačenjem, a posebno se časti kao zaštitnik obiteljske molitve i svetac mira.

E tu sam zastala.

Mir. Opet ta riječ. Samo nekoliko sati ranije sjedila sam na misi s glavoboljom i slušala propovijed o strahu, nesigurnosti, vjeri i povjerenju. Negdje tijekom svega toga smirila sam se toliko da sam tek naknadno shvatila da me glava više ne boli.

A sada moja sestra, koja je već neko vrijeme molila njegov zagovor, zastaje upravo pred imenom čovjeka kojeg nazivaju svecem mira.

Dobro. Znam. Moj racionalni mozak već diže ruku. Selektivna pažnja. Obrasci.

Značenje koje već nosimo u sebi. Sve prihvaćam. Samo što meni upravo takvi trenuci postaju zanimljivi. Jer ja sam vidjela hotel. Moja sestra vidjela je Šarbela.

Isto ime pred nama.

A dvije potpuno različite stvarnosti.

I negdje mi se sasvim tiho vratila misao o kojoj sam već pisala.

Komunikacija značenjem.

Možda događaj sam po sebi ništa ne govori. Možda tek dotakne nešto što već postoji u nama - molitvu, pitanje, čežnju, strah, nadu  i tada postane osoban. Ne tvrdim da je to bila poruka. Ali priznajem da mi se svidio taj mali susret slučajnosti i značenja. A na takve susrete imam jednu slabost. Volim ih ne objasniti do kraja.

Bile smo gladne. A glad, za razliku od metafizike, traži prilično konkretno rješenje. Odlučile smo gdje ćemo večerati. Slučajnim izborom. Burrito. I ponovno pun pogodak. Dočekala nas je konobarica nevjerojatno dobre energije. Razgovor je krenuo spontano, kao da se poznajemo puno dulje od nekoliko minuta. Uz malu pomoć odabrale smo večeru, čašu domaćeg hercegovačkog crnog vina i na kraju moju omiljenu kombinaciju, čokoladni soufflé i crno vino. Ma večer izmišljena. I baš takve večeri volim. Kad ništa posebno ne očekuješ, a nekako ti je sve dobro. Hrana. Vino. Ljudi. Razgovor. Zrak. Polako se približila ponoć. Vratile smo se u hotel. Treća smjena, još jedan simpatičan mladi čovjek na recepciji. Pitam ga postoji li ikakva mogućnost da sutra obiđemo onu vinariju koju sam vidjela na fotografijama. Objašnjava nam da vinarija nije u sklopu hotela nego uz privatnu kuću vlasnika. Nedjelja je i nije siguran hoće li itko biti tamo. Kasno je da sada nekoga zove, ali neka svakako pitamo ujutro. Siguran je, kaže, da će nam netko pokušati pomoći. Zahvalimo se i odemo spavati. I tu napravim nešto što za mene možda zaslužuje veću kategoriju čuda od svega što se do tada dogodilo. Ne pokušam pronaći drugo rješenje. Tko me poznaje, zna da ja baš i nisam žena od „ma nema veze“. Ako nešto želim, obično postoji još jedan broj koji možemo nazvati, još jedna osoba koju možemo pitati, još jedan način koji nismo pokušali. Plan B kod mene vrlo brzo dobije društvo planova C, D i E. A vinariju sam stvarno željela vidjeti. Ipak, te večeri nisam napravila ništa. Nisam smišljala koga bih još mogla pitati. Nisam pokušavala unaprijed riješiti jutro. Što je, poznavajući mene, već samo po sebi bilo prilično zanimljivo. Utonula sam u tišinu, mir i nevjerojatno udobnu postelju. Ponekad je i to sasvim dovoljno duhovno iskustvo. U sedam ujutro otvaram oči bez alarma. Odmorna. Ne pamtim kada sam tako dobro i mirno spavala u hotelu. A ono što sam večer prije prvi put odlučila ne riješiti, nekoliko minuta poslije riješit će se samo. Ali to tada još nisam znala. Opet taj mir. Ali dobro. Nećemo još. Silazimo na doručak, a na stolu nas čeka rezervacija s našim imenom.

I onda osmijeh Aristee. Predivna, puna života, s onim preslatkim obručem za kosu s mašnom i malenim biserima.

„Dobro jutro!“

Postoje ljudi koji vas posluže doručkom. I postoje oni drugi kod kojih nakon pet minuta zaboravite da ste gost. Aristea je pripadala ovima drugima. Kava, nekoliko sasvim običnih rečenica, doručak i ona vrsta nenametljive pažnje zbog koje se osjećaš kao da je nekome stvarno važno da ti jutro bude lijepo. Pomislim: nju ćemo pitati za vinariju. Svaki put kad uhvatim priliku da je usput pitam, netko od gostiju je zaustavi. Dobro, kažem sebi. Pojest ćemo na miru pa ću poslije. I tada se otvaraju vrata restorana. Ulazi čovjek. Gospodin Grgo Vasilj. Vlasnik vinarije. Peta generacija vinara. Pozdravi nas. Krene nekoliko sasvim običnih jutarnjih rečenica. A onda kaže: „Ako imate vremena i ne žurite, dođite do naše vinarije. Nije daleko, nekih petsto metara od hotela. Ako stignete, dobrodošle ste.“

Gledam ga. I nasmijem se. Dobro. Čovjek kojeg sam sinoć pokušavala pronaći upravo je pronašao mene. I ne samo da se pojavio za doručkom nego je, prije nego što sam ga išta uspjela pitati, sam pozvao upravo tamo kamo sam željela otići. E sad već postaje zabavno. Neću još zvati Marinku jer znam što bi rekla. Neću ni svemir optuživati da mi organizira program po Hercegovini. Ali priznajem da sam u tom trenutku počela malo pažljivije gledati oko sebe. Jer jedna slučajnost je slučajnost. Druga je simpatična. A kad se počnu redati, moj racionalni mozak i onaj drugi, malo manje disciplinirani dio mene, počnu voditi vrlo zanimljiv razgovor.

Prvi govori: „Statistika.“

Drugi se samo smješka. A nisam još znala da taj dan nije završio.

Aristea nam objasni kako do kuće. Usput joj spomenem da bih željela kupiti njihova vina, ali zapakirana u drvene kutije za poklon. Mogla sam, naravno, uzeti vino i u kartonskoj ambalaži. Vino bi bilo isto. Ali ja s poklonima imam neki svoj odnos. Ambalaža mi je dio tog malog rituala darivanja. A drvo, vino i priča obitelji koja iza sebe već ima šest generacija vinara, dok se sedma polako priprema nastaviti istim putem… oprostite, ali meni to jednostavno nije išlo u karton. Uostalom, nakon jutra provedenog u podrumu, među bačvama, pričama o zemlji, obitelji i generacijama koje su jedna drugoj predavale isti posao, nisam više kupovala samo vino. Kupovala sam i komadić priče. A priče, barem u mojoj glavi, zaslužuju lijepu ambalažu.

No nedjelja je. U hotelu ih nema. „Riješit ćemo“, kaže. Tako jednostavno. Bez velikih obećanja. Bez „vidjet ćemo“. Bez onog profesionalnog osmijeha iza kojeg već znaš da se vjerojatno neće dogoditi ništa. Riješit ćemo. I napravi nam još jedan espresso. Pa odluči da sada moramo probati i njihovo vino. Naravno da moramo. I opet razgovor. Bez žurbe. Toliko domaćinski i prirodno da u jednom trenutku zaboraviš da si zapravo gost u hotelu. Krenule smo pješice prema vinariji. Put lagano vodi prema Križevcu. Iznad nas križ na brdu, sunce već ozbiljno pokazuje da je Hercegovina i da nema namjeru biti nježna, a nama nekako ništa ne smeta. Hodamo i pričamo. Bez plana. Bez sata. Bez moje plave strelice. I pomislim kako smo stigle tek jučer, a imam osjećaj kao da smo tu već danima. Kod kuće obitelji Vasilj dočekuje nas sada već poznato lice. Ulazimo u vinariju i odjednom se sve promijeni. Iz hercegovačke vrućine u hlad podruma. Miris drveta, vina i zemlje. Bačve. Zidovi. Ona posebna tišina koju imaju mjesta na kojima nešto dugo nastaje. I priča koja nije počela ni s nama, ni s hotelom, ni tog jutra. Generacije vinara. Meni je to uvijek fascinantno. Mi danas mijenjamo plan ako nam aplikacija kaže da će za dva sata pasti kiša, a postoje obitelji koje generacijama obrađuju istu zemlju, sade, čekaju i ostavljaju nešto onima koji dolaze poslije njih. Valjda zato takva mjesta imaju posebnu energiju. Onu koju osjetiš kada generacije ljudi ulažu život u isto mjesto, istu zemlju i isti posao. A onda, naravno, vrlo brzo prestanemo pričati samo o vinu. Jer kod mene razgovori imaju neobičnu sposobnost da krenu od sorte grožđa, a završe na životu. Shvatimo da poznajemo neke zajedničke ljude. Pričamo o obitelji, djeci, radu, životu, ljudima. Pred nama čovjek, otac šestero djece, ponosni djed, otvorena uma i širokih pogleda. Vrijeme prolazi, a nitko ga ne gleda. Kao da ga imamo koliko god želimo. A onda gospodin Vasilj kaže nešto zbog čega ga ipak pogledam malo pažljivije. „Iskreno, uopće ne znam ni zašto ni kako sam vas odlučio pozvati. Ali drago mi je. I uvijek ste dobrodošle.“ Nasmijem se. E sad već stvarno. Ja sam večer prije pitala postoji li ikakva mogućnost da vidimo tu vinariju. Nitko nije znao hoće li vlasnik uopće biti tamo. Nisam ga zvala. Nisam mu pisala. Nisam nikome ostavila broj. Ujutro se pojavio za doručkom.Sam nam prišao. Sam nas pozvao. A sada mi čovjek govori da ni sam ne zna zašto. Naravno da postoji sasvim jednostavan odgovor. Bio je ljubazan. Mi smo mu bile simpatične. I to je sasvim dovoljno. Ali priznajem, u tom trenutku bilo mi je teško ne pomisliti kako život ponekad ima gotovo bezobrazno dobar osjećaj za tajming. Kad je shvatio da smo došle pješice, ponudio nam je prijevoz do hotela.

Zahvalile smo. Ali htjele smo hodati. Ne znam zašto, ali taj mi je hod natrag ostao posebno drag. Možda zato što nismo nikamo žurile. Možda zato što smo obje bile nekako lagane. A možda jednostavno zato što je dan bio lijep. Ne mora baš sve imati dublje značenje. Iako, kako je krenulo, više nisam bila sasvim sigurna. Kada smo se vratile, Aristea je još bila tamo.

I opet onaj osmijeh. Prepričavamo joj vinariju kao djeca koja su upravo negdje bila prvi put, a ona sluša kao da nema još sto stvari koje mora napraviti. Pitam je što je s vinom. „Riješit ćemo. Vi samo uživajte.“ Ne znam zašto, ali ta njezina rečenica ostala mi je gotovo jednako kao sve ostalo. Vi samo uživajte. Koliko često nam netko to kaže i stvarno misli? Bez „požurite“. Bez „morate“. Bez „trebate“. Bez „do tada i tada“. Samo: Vi uživajte. Ja ću riješiti. I opet krenemo u đir. Oko dva popodne vraćamo se. Vrijeme je za odjavu. Ali kako otići bez još jednog hladnog pića? Sjednemo. Aristea je tu. Pazi da je sve kako treba, da nam ništa ne nedostaje, da se osjećamo dobro. I možda je upravo to najbolji opis Cesarice. Osjećaj doma. Putujem dosta i znam razliku između profesionalne ljubaznosti i nečega što ne možeš propisati standardom kvalitete. Ovo drugo pamtiš. Jer te nije dotaknula usluga. Dotaknuo te čovjek. A onda stiže vino. Ne samo da ga je Aristea uspjela organizirati nego ga je već uredno smjestila u naš automobil i, za svaki slučaj, provjerila je li sve u redu s količinom koju nosimo preko granice. Nemojte sad pustiti mašti na volju. Nisam opustošila vinariju niti smo prema Hrvatskoj krenule s gepekom zbog kojeg bi carinik pozvao pojačanje. Kupila sam nekoliko boca za poklon. I da, znam sama provjeriti carinska pravila. Ali upravo je u tome stvar.Nisam morala. Nisam je ni zamolila. Ona je jednostavno mislila korak unaprijed. I možda je baš zato ta mala gesta ostala sa mnom. Nije stvar u tome što je provjerila koliko boca smijemo prenijeti. Stvar je u tome da je netko, usred svog radnog dana i svih svojih obveza, još jednom pomislio na nas. Od kutija koje nije imala, preko vina koje je pronašla, do toga da sve završi u automobilu i da mi možemo napraviti upravo ono što nam je nekoliko sati ranije rekla: „Vi samo uživajte.“ I očito je to stvarno mislila. Tu sam ostala bez riječi.Na odlasku više nije bilo onog formalnog „hvala i doviđenja“.

Zagrliš čovjeka. Aristeu smo upoznale tog jutra, a rastale smo se kao da odlazimo od nekoga svoga. „Dođite nam opet. Ovdje ste uvijek dobrodošle. Što god vam treba, samo zovite.

“ Neprocjenjivo. I možda sam tada prvi put počela shvaćati da cijelo vrijeme brojim slučajnosti, a zapravo pamtim ljude.

Svećenika čijeg se imena možda neću sjećati, ali hoću njegova mira.

Konobaricu zbog koje je obična večera postala večer koju prepričavam.

Mladog čovjeka na recepciji koji je kasno navečer pokušavao smisliti kako da nam pomogne.

Gospodina Vasilja koji nam je otvorio vrata svoga doma i dao svoje vrijeme.

Aristeu zbog koje hotel nije ostao samo hotel.

I svoju seku s kojom sam se svemu tome smijala.

Možda energija koja nas pokreće kroz život nije uvijek neka velika nevidljiva sila. Ponekad je čovjek. Njegova pažnja. Njegova riječ. Njegovo „dođite“. Njegovo „riješit ćemo“. I ono neobjašnjivo dobro što ostane u nama nakon susreta, iako je čovjek već otišao svojim putem. Sjele smo u auto i nastavile prema Ravlića špilji i Tihaljini. I kao da se ritam dana opet promijenio. Nakon ljudi, razgovora, vina, smijeha i svih tih malih podudarnosti, kamen, voda i tišina. Možda mi je baš to trebalo. Jer kada se u kratkom vremenu dogodi puno lijepih stvari, čovjek ima potrebu odmah ih objasniti. Ja pogotovo. Moj mozak već otvara bilješke, radi kategorije, traži uzrok i poznavajući mene, vjerojatno negdje u pozadini već smišlja naslov. Ali tamo mi se nije dalo objašnjavati ništa. Samo sam gledala. I bilo mi je lijepo. Postoji neka posebna vrsta mira kada na trenutak prestaneš pitati „zašto?“ i dopustiš da nešto jednostavno bude. U kasnim satima stižemo u Split. Pokupimo stvari i nastavimo prema Brelima. Putovanje je završilo. Barem sam tako mislila. Otvaram mail. Poruka mentorice. Zadovoljna je mojom disertacijom. Još jedna stepenica riješena. Gledam ekran. I počinjem se smijati. Ne zato što mislim da je odlazak u Međugorje uzrokovao dobar mail mentorice. Molim lijepo.Toliki znanstveni rad ipak neću baš tako lako pripisati višim silama. Ali nije stvar bila samo u tome što je mail bio dobar. Bio je to odgovor koji sam čekala. Mala velika potvrda nakon puno rada, popravljanja, razmišljanja i onog pitanja koje si valjda svatko tko nešto dugo gradi povremeno postavi: Idem li ja uopće u dobrom smjeru? I onda, baš na kraju ova dva dana u kojima gotovo ništa nismo pokušavale kontrolirati, stiže poruka koja kaže da je još jedna stepenica prijeđena. Ma daj. Znam. Slučajnost. Ali pustite me barem dvije minute da uživam u tajmingu. I tu mi se ponovno vratila misao o kojoj sam već pisala. Komunikacija značenjem. U tom tekstu pokušavala sam razumjeti zašto neki događaji samo prođu kroz naš život, dok drugi ostanu. Zašto jednu osobu sretnemo i zaboravimo, a druga nam se pojavi u trenutku zbog kojeg godinama poslije još govorimo: „Nećeš vjerovati kako smo se mi upoznali.“ Zašto ista riječ jednoj osobi ne znači ništa, a drugoj promijeni dan. Tada sam došla do jednostavne ideje. Možda događaj sam po sebi nema poruku. Možda značenje nastaje tek kada se događaj susretne s nečim što već postoji u nama. Pitanjem. Željom. Strahom. Nadom. Čežnjom. Nečim što još nema odgovor. Nazvala sam to komunikacijom značenjem i pokušala je svesti na jednostavan slijed: Unutarnje pitanje → događaj → značenje. Slučajnost sama po sebi nije komunikacija. Ona može biti okidač. Ali nakon ova dva dana pojavilo mi se još jedno pitanje. Što se zapravo događa u nama kada jedan sasvim običan događaj odjednom postane značajan? I tu se, naravno, uključuje moj omiljeni kvaritelj mistike. Mozak. Taj fascinantni komad biologije koji ne voli praznine, obožava obrasce i ima gotovo nepristojnu potrebu od svega napraviti neku smislenu priču. Dajte mu nekoliko događaja i vrlo brzo će otvoriti istragu. Hotel. Sv. Šarbel.Vinarija. Aristea. Mail mentorice. Moj unutarnji CSI već slaže ploču s dokazima. I zapravo - ima što raditi. Jer naš mozak nije kamera koja ravnodušno snima sve što se pred nama događa. On bira. Usmjerava pažnju. Uspoređuje ono što se događa s onim što već znamo, očekujemo, želimo ili čega se bojimo. Od goleme količine informacija koje nas svakog trenutka okružuju samo neke postanu važne.A kada nam je nešto važno, lakše ćemo primijetiti upravo ono što je s tim povezano. Zato ja gotovo nisam registrirala ime sv. Šarbela. Moja sestra jest. Za nju je to ime već imalo značenje. Zato čovjek koji ulazi u restoran nekom drugom može biti samo čovjek koji je došao na doručak. Meni je bio vlasnik vinarije kojeg sam večer prije pokušavala pronaći. Zato mail mentorice nije bio samo još jedna elektronička poruka. Čekala sam ga. I zato je moj mozak sve te događaje vrlo spremno povezao. To nije mistika. To je ljudski mozak. I tu bih mogla zatvoriti cijeli slučaj.

Mozak voli obrasce. Ja sam ih pronašla. Od nekoliko slučajnosti napravila sam lijepu priču. Kraj. Samo što postoji jedna mala nezgodna stvar. Neuroznanost mi može pomoći objasniti zašto sam nešto primijetila i zašto mi je postalo važno. Ali to nije isto pitanje kao: Zašto se nešto dogodilo?

Moj mozak može objasniti zašto sam gospodina Vasilja primijetila.

Nije ga doveo u restoran.

Može objasniti zašto mi je njegov poziv bio važan.

Nije ga natjerao da me pozove.

Može objasniti zašto je moja sestra odmah primijetila ime sv. Šarbela.

Nije zbog nje hotel preko puta dobio ime.

Mogu silno čekati mail mentorice.

To ne određuje trenutak u kojem će ga ona poslati.

I tu zastajem.

Ne zato što sam pronašla dokaz da svemir komunicira sa mnom. Nisam. Nego zato što znam što racionalno objašnjenje može objasniti. I znam gdje mu završava rečenica. A iza nje ponekad ostane jedno sasvim legitimno: Ne znam. I meni je „ne znam“ oduvijek bilo puno zanimljivije od izmišljenog odgovora. Možda je gospodin Vasilj tog jutra jednostavno poželio biti ljubazan. Možda smo slučajno skrenule u pravu ulicu. Možda je sv. Šarbel samo ime hotela preko puta. Možda je mail mentorice jednostavno stigao kada je trebao stići. Vrlo moguće. Ali ništa od toga ne mijenja jednu važnu stvar. Meni je značilo. I možda sam upravo o tome cijelo vrijeme pisala kada sam pokušavala objasniti komunikaciju značenjem. Ne o tome da svaki događaj mora biti poruka. Ne o tome da netko negdje slaže naše dane poput scenarija. Nego o trenutku kada se nešto izvan nas susretne s nečim unutar nas i proizvede značenje. A značenje nije manje stvarno samo zato što nastaje u mozgu. Ljubav nije manje ljubav zato što možemo proučavati njezinu neurobiologiju. Strah nije manje stvaran zato što poznajemo dio neuronskih procesa koji ga prate. Sjećanje nije manje naše zato što znamo da ga mozak rekonstruira.Pa zašto bi značenje bilo manje vrijedno zato što možemo objasniti dio mehanizma kojim nastaje? Možda je upravo suprotno. Možda je fascinantno koliko smo osjetljivi na ono što nam je važno. Tu mi se ponovno vraća riječ koju sam koristila u prethodnom tekstu. Rezonancija. Tada sam je opisala kao susret vanjskog događaja s unutarnjim pitanjem. Danas mislim da dio te rezonancije možemo sasvim racionalno objasniti pažnjom, pamćenjem, emocijama, očekivanjima i našom potrebom da prepoznajemo obrasce. Ali objašnjenje mehanizma ne mora uništiti čaroliju iskustva. Možda je upravo može učiniti još zanimljivijom. Jer možda se ta dva dana svijet nije promijenio ni najmanje. Možda sam se promijenila ja. Nismo stalno gledale u navigaciju. Nismo imale raspored u minutama. Nismo pokušavale optimizirati svaki sat. Hodale smo. Razgovarale. Sjedile. Slušale ljude. Smijale se. Pustile da se dan malo dogodi bez nas. I odjednom sam primjećivala. Možda otvorenost prema životu nije nikakva mistična sposobnost. Možda je ponekad samo stanje u kojem smo dovoljno prisutni da vidimo ono što bismo inače previdjeli. Ali ni to nije mala stvar. Koliko toga prođe pokraj nas dok gledamo u ekran? Koliko ljudi ne upoznamo jer već jurimo prema sljedećoj obvezi? Koliko razgovora završimo prije nego što postanu zanimljivi? Koliko puta toliko precizno navigiramo prema onome što smo planirali da više ni ne vidimo ono na što smo putem naišli? Možda ponekad toliko gledamo plavu strelicu da zaboravimo pogledati kroz prozor. A život nema uvijek strelicu. Ponekad samo skreneš. I hotel je pred tobom. Ponekad čovjek kojeg tražiš sam uđe na doručak. Ponekad ti netko kaže: „Vi samo uživajte.“ I riješi. Ponekad se ime koje nisi ni primijetio odjednom spoji s riječju koja se cijelo vrijeme provlačila kroz putovanje. Mir. I možda je sve to samo niz slučajnosti kojem je moj mozak naknadno dao lijep oblik. Mogu živjeti s tim odgovorom. Ali mogu živjeti i s mogućnošću da ne moram baš sve odmah objasniti.

Da mogu ostaviti mali prostor između onoga što znam i onoga što osjećam.

Ne da ga napunim odgovorima koje nemam.

Nego da ga jednostavno ne zatvorim.

Jer možda nam za život nije uvijek potrebno konačno objašnjenje.

Ponekad je dovoljno primijetiti.

Zastati.

Osjetiti.

I pitati se.

Krenula sam u Međugorje na jednu večer i jedan dan.

Bez velikog plana.

Vratila sam se s vinom u drvenoj kutiji, nekoliko novih ljudi u srcu, još jednom prijeđenom stepenicom na disertaciji i pitanjem više nego prije. Što je, ako mene pitate, sasvim dobar rezultat za dva dana.

Jesu li svi ti događaji nešto značili? Meni jesu.

A možda je, barem kada govorimo o komunikaciji značenjem, upravo to najpošteniji odgovor koji za sada imam. Sve ostalo?

Slučajnost.

Valjda.