Serijal: Komunikacija, vikanje I asertivnost: 5. Mehanizmi i učenje asertivnosti, suvremeni znanstveni uvidi

Photo by:  Jelena Römer - promocija zbirke pjesama Budi i ti... ( Zdravko Odorčić i Sandra Karabatić

5. Mehanizmi i učenje asertivnosti, suvremeni znanstveni uvidi

Asertivnost se definira kao sposobnost izražavanja vlastitih misli, osjećaja i potreba jasno, direktno i s poštovanjem prema drugima. U psihologiji i komunikacijskim znanostima asertivnost se smatra ključnom kompetencijom za kvalitetne međuljudske odnose, mentalno zdravlje i profesionalnu učinkovitost. Ipak, mnogim ljudima asertivno ponašanje nije prirodno, jer uključuje kompleksnu integraciju emocionalnih, kognitivnih i socijalnih procesa.

Zašto je asertivnost teško usvojiti?

1. Emocionalni faktori: strah od konflikta i odbacivanja

Jedan od temeljnih razloga za teškoće u asertivnosti je strah od konflikta, odbacivanja ili narušavanja odnosa. Takav strah aktivira emocionalne reakcije koje ometaju jasnu i smirenu komunikaciju (npr. anksioznost, ignoriranje vlastitih potreba ili povlačenje iz razgovora). Ovaj emocionalni aspekt potvrđuju i recentni modeli učenja interpersonalnih vještina koji pokazuju da se asertivnost ne može odvojiti od upravljanja emocijama: treninzi koji kombiniraju komunikacijske vježbe s emocionalnom regulacijom pokazuju značajnu korist u povećanju samopouzdanja i smanjenju negativnih emocionalnih reakcija (1).

2. Samosvijest i samoefficacy (samosnaga)

Niska razina samosvijesti i samopouzdanja često prati smanjenu sklonost izražavanju vlastitih stavova, posebno kada se komunikacijska kompetencija doživljava kao nedostatna. Istraživanja pokazuju da intervencije koje povećavaju samoefficacy dovode do veće uporabe asertivnih strategija u stvarnim situacijama.

Na primjer, programi koji koriste strukturiranu povratnu informaciju i simulaciju (čak uz pomoć naprednih tehnologija poput jezičnih modela) poboljšavaju osjećaj kompetencije sudionika i smanjuju negativne emocije povezane s asertivnom komunikacijom (1).

 

3. Kulturološki i socijalni obrasci

Socijalizacija u obitelji, školi i kulturi oblikuje načine komunikacije. U sredinama u kojima se naglašava kolektivizam i izbjegavanje konflikta, asertivnost se uči sporije i manje se potiče, jer se otvoreno izražavanje osobnih potreba često doživljava kao „nepristojno“ ili „neprikladno“. Takvi kulturni obrasci mogu rezultirati automatizmima „navikama“ pasivnog ili agresivnog ponašanja  koje je teško mijenjati bez ciljane edukacije i prakse (2).

Učenje asertivnosti — što kaže istraživanje?

1. Efekt edukativnih programa

Sveobuhvatne studije sugeriraju da ciljane edukacije i treninzi asertivnosti dovode do poboljšanja u ponašanju, komunikaciji i mentalnom stanju sudionika.

·  Quasi-eksperimentalne studije pokazuju da sudionici koji prođu program asertivnosti bilježe značajno povećanje asertivnih ponašanja, poboljšano samopouzdanje, smanjen stres i bolje akademske rezultate (3).

·  Sistematski pregled najnovijih istraživanja pokazuje da su asertivni moduli učinkoviti u promjeni pasivnih ili agresivnih komunikacijskih obrazaca te smanjenju anksioznosti i poboljšanju socijalnih interakcija (2).

2. Struktura i komponente uspješnih programa

Istraživanja u zdravstvenim i akademskim kontekstima identificirala su ključne elemente učinkovitih asertivnih treninga:

·  Strukturirana edukacija i teorijsko znanje o razlikama između pasivnog, asertivnog i agresivnog ponašanja;

·  Prakticiranje kroz simulaciju i povratnu informaciju, što omogućuje „sigurno okruženje“ za eksperimentiranje s novim obrascima ponašanja;

·  Povezivanje s emocionalnom regulacijom, posebno za situacije visokog konflikta ili stresa (4).

3. Primjeri specifičnih aplikacija

·  Zdravstveni sektor: Treninzi asertivnosti poboljšavaju sposobnost medicinskog osoblja da se jasno i pravodobno oglasi o greškama ili rizicima, što je ključno za sigurnost pacijenata (5).

·  Studentske populacije: Studije na studentskim uzorcima pokazuju da programe asertivnosti prate smanjeni obrasci pasivnog ponašanja i značajno smanjeni stres (3).

Između istraživanja i iskustva: gdje počinje asertivnost

Znanstvena istraživanja nude nam važne odgovore: objašnjavaju zašto je asertivnost teška, kako se uči i koje su njezine mjerljive dobrobiti. Govore o samosvijesti, emocionalnoj regulaciji, samoefficacyju, kulturnim obrascima i strukturiranim programima učenja. U tom jeziku, asertivnost je vještina, proces koji se može trenirati, pratiti i evaluirati. I sve je to točno. Ali znanost rijetko govori o onom trenutku prije riječi.

O onoj kratkoj unutarnjoj tišini u kojoj znamo što bismo trebali reći  i ipak se dvoumimo.

O stezanju u prsima prije nego što postavimo granicu.

O krivnji koja se pojavi čak i kada smo „učinili sve kako treba“.

Asertivnost se, u svakodnevnom životu, ne događa u tablicama i istraživanjima. Ona se događa u kuhinjama, uredima, partnerskim razgovorima i u nama samima. Zato, nakon što znanost objasni kako i zašto, ostaje prostor za pitanje: kako se asertivnost osjeća iznutra?

Sljedeći tekst nije pokušaj definicije. On je pokušaj razumijevanja. Ne govori o prosječnom ispitaniku, nego o stvarnoj osobi. Ne o idealnoj komunikaciji, nego o nesavršenim, ljudskim pokušajima. Ovo je moja refleksija o asertivnosti.

Asertivnost: tiha pobuna prema sebi

Asertivnost se često opisuje kao vještina govora. U stvarnosti, ona je vještina unutarnjeg slušanja. Nije to glas koji viče. Nije ni glas koji se brani. To je onaj tihi, ponekad nesigurni glas koji prvi put kaže: „Ovo mi je važno.“ I upravo zato asertivnost rijetko dolazi lako.

Neugodna istina o hrabrosti

Postoji mit da su asertivni ljudi lišeni straha. No istina je suptilnija i, paradoksalno, nježnija. Asertivni ljudi često se boje isto kao i svi drugi, samo su naučili ostati prisutni u strahu. Naučili su da drhtanje u glasu ne znači slabost, nego pomak. Asertivnost se ne događa u odsutnosti nelagode, nego u njezinoj tišini.

Kada granice uzdrmaju odnose

Jedna od najdubljih zabluda jest ona da ćemo, ako počnemo govoriti jasnije, biti manje voljeni.

No ono što se često izgubi nisu odnosi nego iluzije. Granice nisu zidovi. One su vrata. I ponekad, kada ih prvi put otvorimo, shvatimo da s druge strane nema onih koji su nas voljeli  nego onih koji su nas trebali tihe. Asertivnost ne prekida bliskost. Ona razotkriva njezine temelje.

Asertivnost nije iskrenost bez obzira

Reći sve što osjećamo nije asertivnost. To je impulz. Asertivnost traži pauzu. Jedan dah između podražaja i odgovora. Jedan trenutak u kojem biramo riječi koje ne povrjeđuju ni drugoga ni sebe. U tom prostoru između događa se zrelost.

Nismo „takvi“. Naučeni smo biti drugačiji.

Često vjerujemo da „nismo asertivni tip“. Kao da je asertivnost osobina s kojom se rađa. No većina nas je jednostavno naučila da je sigurnije šutjeti, prilagođavati se, smanjivati se.

Asertivnost tada ne izgleda kao učenje nečega novog, nego kao odučavanje od starog. Od strategija koje su nas nekada štitile, ali nas danas umaraju.

Tihi otpor okoline

Zanimljivo je kako asertivnost često uznemiri druge. Ne zato što je gruba, nego zato što je nova. Ljudi koji su se navikli na našu tišinu mogu naš glas doživjeti kao prijetnju. Ne zato što smo se promijenili, nego zato što više nismo isti. A to je često cijena rasta.

Možda najtiša, ali najhrabrija istina

Asertivnost nije način da budemo snažniji prema drugima. Ona je način da prestanemo biti nasilni prema sebi. Dolazi polako. U nespretnim rečenicama. U glasu koji ponekad zadrhti.

U „ne“ koje se izgovori prekasno, ali ipak izgovori. I možda je upravo to njezina ljepota.

 

Zaključak

Asertivnost nije urođena vještina, već integrirana komunikacijska kompetencija koja se uči i usavršava kroz praksu, trening i refleksiju. Suvremena znanstvena istraživanja jasno pokazuju da: kompleksne emocionalne i kognitivne barijere otežavaju automatsku primjenu asertivnih strategija u stvarnim situacijama; strukturirani programi asertivnosti mogu značajno poboljšati ponašanje, samopouzdanje i komunikacijske kompetencije; najbolje prakse uključuju teorijsku edukaciju, vježbe u sigurnom okruženju i povratnu informaciju.

Pitanja za čitatelja:

(Ne traže brze odgovore. Samo iskrenost.)

1.         U kojim situacijama najčešće šutim, iako imam što reći?

2.         Čega se zapravo bojim kada razmišljam o postavljanju granica?

3.         Kome sam naučio/la biti „lak/a“ i po koju cijenu?

4.         Što bih rekao/la kada bih vjerovao/la da imam pravo zauzeti prostor?

5.         Kako bi izgledao moj odnos sa sobom kada bih češće birao/la istinu umjesto ugode?

 

Literatura

1. Lin IW, Sharma A, Rytting CM, Miner AS, Suh J, Althoff T. IMBUE: Improving interpersonal effectiveness through simulation and just-in-time feedback with human–language model interaction. arXiv [Preprint]. 2024 Feb 19.
2. Salvi SN, Suresh R. Effectiveness of assertiveness training module on assertive behavior: a systematic review. Afr J Biomed Res. 2024;27(1 Suppl):3199–3206.
3. 3.      Parray WM, Kumar S. The Effect of Assertiveness Training on Behaviour, Self-esteem, Stress, Academic Achievement and Psychological Well-Being of Students: A Quasi-Experimental Study. Res Dev. 2022;3(2):83–90. 
4.  Omura M, Maguire J, Levett-Jones T, et al. The effectiveness of assertive communication training programs for healthcare professionals and students: A systematic review. Int J Nurs Stud. 2017;76:120–128.
5. Chen HW, Chiu YJ, Kang YN, Lee YH, Tsai HT, Lin MH. Assertive communication training for nurses to speak up in cases of medical errors: a systematic review and meta-analysis. Int J Nurs Stud. 2023;139:104441.