Komunikacija u medicini: Odnos liječnika i pacijenta/bolesnika 1.

Komunikacija u medicini: Odnos liječnika i pacijenta/bolesnika 1.

Komunikacijski aspekt u medicini i zdravstvu vrlo je širok a često i kompleksan. Za dublje razumijevanje važno se upoznati s ključnim pojmovima. Tako komunikaciju razumijemo kao proces razmjene informacija putem dogovorenog sustava znakova. S druge strane, komunikacija u medicini smatra se fundamentalnom i najčešće primjenjivom kliničkom vještinom liječnika na putu do uspješne dijagnoze i liječenja te uspostave odnosa s bolesnikom.

Komunikacija u medicini je izrazito široko područje koje obuhvaća odnos zdravstvenog profesionalca, bolesnika i njegove obitelji, ali i komunikacija među članovima medicinskog tima te između zdravstvenih profesionalaca, volontera, organizacija civilnog društva, vladinih i međuvladinih institucija, profitnog sektora i javnosti u cjelini.

Od Hipokrata do danas

Od Hipokratova doba do danas  odnos liječnika i pacijenta se mijenjao kroz stoljeća. Tradicionalno, u svim društvima liječnik je bio među prvima na ljestvici ugleda upravo zbog svoje funkcije u društvu. Primjera radi, plemenski vrači u primitivnim društvima su bile osobe od najveće važnosti, radi njihove brige o zdravlju plemena, tako da su po hijerarhiji bili u razini sa poglavicama plemena i ništa se nije moglo činiti bez njihova odobrenja. Nomen est omen, u slavenskim jezicima vrač (liječnik), lat doktor (doctus – učen), u percepciji naroda to su bili učeni ljudi koji su se skrbili za zdravlje društva što ih je uzdizalo na pijedestal božanstva. Zato je, tradicijski, liječnik bio taj koji je davao savjete, imao je „očinski“ odnos prema pacijentima tzv. paternalizam u medicini.

Takav odnos se najduže zadržao u medicini (makar kod nas i danas postoje u nekim sredinama natruhe ovakvog odnosa!) gdje je pacijent samo slušao liječnika, pridržavao se njegovih savjeta liječenja, uz rijetka, bojažljiva, pitanja koje bi pacijent upućivao liječniku. To je bilo vrijeme silna raskoraka između znanja pacijenta u odnosu na liječnika, tako da je prva i posljednja instanca u liječenju bio liječnik, nije bilo posrednika. Pacijent je u ovom odnosu bio u podređenom položaju, jer je o svemu odlučivao liječnik.

Takav tradicionalni pogled na odnos liječnika-pacijenta/bolesnika sadržan je u Platonovu opisu liječnika, u kojem liječnik pregledava bolesnika, a nakon toga pokazuje nalaze i daje preporuke bolesniku i obitelji.

Poštovanje osobina ličnosti

Odnos između liječnika i pacijenta/bolesnika predstavljao je i predstavljat će važan oblik međuljudske komunikacije koji se odvija na suptilnim emocionalnim i intelektualnim relacijama i u kojoj je jako važno poštovanje osobina ličnosti i profesionalaca i bolesnika. Odnosi između bolesnika i liječnika mijenjali su se tijekom povijesti jer su uloge bolesnika i liječnika bile različite. One su ovisile o epohi i sociokulturi, ali i o mogućnostima i tehnološkom razvoju medicine u pojedinom razdoblju.

Kao što se vidi, kroz povijest je vertikalni odnos liječnika i pacijenta uključivao apsolutni autoritet liječnika o životu i smrti bolesnika, pa je na neki način liječnik bio „bog u bijelom“ a bolesnik objekt od kojeg se očekivalo pasivno slušanje uputa.

Sredinom prošlog stoljeća, naglim razvojem znanosti, medicine i informatizacijom društva situacija se stubokom promijenila.

Model socijalnih uloga

Model koji je najšire prihvaćen između liječnika i pacijenta postavio je Parsons 1951. godine. On razvija model socijalnih uloga te u skladu sa svojom koncepcijom socijalnog poimanja zdravlja i bolesti daje definiciju zdravlja: „Zdravlje je stanje optimalne sposobnosti pojedinca  za djelotvorno izvršavanje uloga i zadataka za koje je socijaliziran“. Parsons opisuje i stanje bolesti kao devijaciju pojedinca od njegove normalne socijalne uloge, tj. Kao ostupanje od norme. Po tom modelu, liječnik je vršitelj društvene kontrole koji se brine o smanjenju odstupanja pojedinaca od uobičajenih normi ponašanja prihvaćenih u određenom društvu, jer bolest dovodi do poremećaja u osnovnim socijalnim institucijama kao što su obitelj, proizvodnja i sl. a o kojima ovisi opstanak i blagostanje društva.

Četiri osnovna obilježja liječnik – pacijent

Znanstvenici koji proučavaju odnose liječnika i pacijenta (Parsons) ukazuju na četiri osnovna obilježja tih odnosa. To su: 1) potpora, 2) tolerancija, 3) manipulacija nagradama i 4) odbijanje reciprociteta. Potpora se očituje u liječnikovoj spremnosti da pomogne bolesniku i bolesnikovoj spremnosti da se liječi, uz uzajamno shvaćanje da je takav odnos privremenog karaktera. Tolerancija se očituje u dopuštanju bolesniku da pokaže svoje osjećaje i želje, što mu ne bi bilo dopušteno u neterapijskom odnosu. Manipulacijom nagradama, tj. Pohvalama za „dobro zdravstveno ponašanje“, liječnik bolesnika usmjerava prema oblicima zdravstvenog ponašanja koji pogoduju izlječenju. Odbijanjem reciprociteta liječnik stvara asimetričan odnos između sebe i pacijenta/bolesnika, izbjegavajući da sam proživljava sve bolesnikove osjećaje i održavajući distancu kako bi mogao zaključivati o njegovim emocijama.

Forme odnosa

Pristupi liječnika pacijentu/bolesniku kroz vrijeme se razvijaju i dobivaju različite teorijske i praktične okvire. Pojedini znanstvenici vide ulogu liječnika kao lijeka te ukazuju na edukativnu ulogu liječnika kroz apostolsku funkciju. Poznat je i model Emanuela i Emanuela koji na odnos gledaju kao na konflikt između autonomije pacijenta  i zdravlja te između vrijednosnog sustava  i liječnika. Prema njima četiri su  forme odnosa: paternistički, informativni, interpretativni i odgovorni.

Lit.:

Veljko Đorđević, Marijana Braš: Komunikacija u medicini-čovjek je čovjeku lijek, Medicinska naklada, Zagreb 2011.

Izet Hozo: Internistička propedeutika s vještinama komuniciranja u kliničkoj medicini, Hrvatsko gastroenterološko društvo, Split, 2013.