Kada kongres postane platforma za promjenu: što je TORAKS 2026 učinio drugačije?“

TORAKS  kao prostor novih ideja, liderstva i transformacije sestrinstva

TORAKS 2026 još je jednom pokazao da stručni kongresi ne moraju biti samo prostor razmjene znanstvenih informacija, već i mjesto otvaranja važnih društvenih, profesionalnih i sustavnih pitanja. Ovogodišnji program medicinskih sestara i tehničara donio je drugačiji koncept — hrabriji, interdisciplinarniji i usmjeren prema budućnosti profesije. Uz stručna predavanja iz područja pulmologije, onkologije, rehabilitacije, intenzivne skrbi i nefarmakološku skrb, poseban naglasak stavljen je na teme koje se rijetko otvaraju na zdravstvenim kongresima: liderstvo u sestrinstvu, zdravstvenu politiku, umjetnu inteligenciju, arhitekturu zdravlja, filozofiju obrazovanja, međunarodne edukacije i transformaciju kliničke prakse.

U vremenu kada se zdravstveni sustavi suočavaju s kroničnim nedostatkom kadra, rastućim zahtjevima pacijenata i ubrzanom digitalizacijom, TORAKS 2026 otvorio je prostor za jedno važno pitanje: kakvu ulogu sestrinstvo želi imati u budućnosti zdravstvenog sustava?

Posebnu vrijednost ovogodišnjem programu dali su okrugli stolovi koji su pokazali da sestrinstvo danas ne želi biti promatrač promjena, nego njihov aktivni pokretač. Program je okupio stručnjake iz različitih područja, zdravstvenog menadžmenta, obrazovanja i javnog zdravstva, stvarajući prostor za dijalog koji nadilazi granice pojedinih profesija. Od tema poput plućne rehabilitacije, transplantacije pluća i imunoterapije, do rasprava o cjeloživotnom obrazovanju, kvaliteti komunikacije, neurofeedbacku i forest terapiji — TORAKS 2026 pokazao je koliko suvremena zdravstvena skrb zahtijeva interdisciplinarni pristup i otvorenost prema novim modelima liječenja i skrbi.

Posebno mjesto ovogodišnjeg kongresa zauzeli su okrugli stolovi koji su programu dali potpuno novu dinamiku. Umjesto klasičnih stručnih predavanja, panel rasprave otvorile su prostor za dijalog i  razmjenu iskustava. 

Okrugli stol koji je otvorio pitanje budućnosti sestrinstva

Nakon pozdravnih govora i uvodnih predavanja, program TORAKS-a 2026 otvorio je jedan od najsnažnijih i najintrigantnijih dijelova kongresa — okrugli stol posvećen liderstvu u sestrinstvu, obrazovanju, upravljanju i zdravstvenoj politici.

No ovaj panel nije bio još jedna rasprava o problemima sestrinstva.

Naprotiv. Napravljen je svjestan odmak od uobičajenih tema nedostatka kadra, preopterećenosti i administrativnih izazova te je fokus usmjeren prema budućnosti profesije: liderstvu, karijernim mogućnostima, akademskom razvoju, utjecaju medicinskih sestara na zdravstvene politike i njihovoj ulozi u oblikovanju zdravstvenog sustava. Već sam sastav panelista jasno je pokazivao da se radi o drugačijem konceptu. Za istim stolom sjedili su ljudi koji su svojim profesionalnim putem pomaknuli granice onoga što je donedavno u hrvatskom sestrinstvu izgledalo gotovo nedostižno. Savjetnica ministrice zdravstva Snježana Krpeta, Prva prorektorica jednog sveučilišta Marijanu Neuberg — medicinska sestra. Dekan zdravstvenih studija Ivica Matić — medicinski tehničar. Ravnatelj bolnice Damir Poljak— medicinski tehničar. Panela je bio i podsjetnik koliko se identitet profesije posljednjih godina promijenio. Generacije medicinskih sestara sanjale su trenutak u kojem će obrazovanje sestrinstva voditi ljudi koji dolaze iz same profesije, razumiju njezine izazove, ali i njezin potencijal. Danas to više nije ideja budućnosti, nego stvarnost. Kroz raspravu otvorena su pitanja: kakve kompetencije će medicinske sestre trebati za deset godina, kako povezati obrazovanje i stvarne potrebe zdravstvenog sustava, treba li Hrvatskoj nacionalna strategija razvoja sestrinskog liderstva, te zašto sestrinstvo još uvijek teško dolazi do mjesta koja uključuju donošenje odluka i stvarni društveni utjecaj.

Panel je donio i važan međunarodni kontekst kroz primjer Ujedinjenog Kraljevstva i njihovog „Nursing Career and Development Frameworka“, koji jasno definira karijerne puteve medicinskih sestara — od kliničkog eksperta do sudjelovanja u kreiranju zdravstvenih politika i upravljanju sustavom. Upravo ta usporedba otvorila je važno pitanje: je li hrvatsko sestrinstvo spremno za novu fazu razvoja profesije? Posebnu vrijednost raspravi dala je konstruktivna atmosfera. Umjesto kritike bez rješenja, panelisti su govorili afirmativno, motivirajuće i vizionarski — o mogućnostima, promjenama i odgovornosti koju nosi liderstvo. U publici je panel s posebnim zanimanjem pratio i predsjednik Hrvatske komore medicinskih sestara Mario Gazić, čije je završno pitanje dodatno podiglo raspravu i otvorilo možda najvažniji trenutak cijelog okruglog stola:

„Kada biste imali apsolutnu moć tijekom jedne godine — koje biste tri stvari promijenili za boljitak sestrinstva?“

Pitanje je snažno ogolilo i snage i slabosti profesije. Sestrinstvo danas traži svoje zasluženo mjesto u zdravstvenom sustavu, ali istovremeno još uvijek balansira između percepcije javnosti, odnosa drugih profesija i vlastitih ambicija i potencijala.

Što trebamo zadržati?

Što promijeniti?

Što prestati prihvaćati?

I koliko smo spremni preuzeti odgovornost za vlastiti razvoj?

Odgovori panelista bili su jasni, konkretni i promišljeni — i još jednom su potvrdili zašto su upravo oni pozvani sudjelovati u ovoj raspravi. Jer iza njihovih funkcija ne stoje samo titule, nego ljudi koji su pokazali da se granice profesije mogu pomicati.

Od edukacije do transformacije prakse: kada znanje počne mijenjati sustav

Drugi okrugli stol TORAKS-a 2026 donio je možda i jednu od najinspirativnijih rasprava cijelog kongresa — razgovor o medicinskim sestrama koje nisu čekale da se sustav promijeni, nego su same krenule tražiti znanje, iskustvo i nove modele rada izvan granica Hrvatske.

Panel „Od edukacije do transformacije prakse: kako znanja mijenjaju sestrinsku skrb“ bio je posvećen upravo ljudima koji su vlastitim entuzijazmom, međunarodnim edukacijama i osobnim profesionalnim razvojem napravili stvarnu razliku u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Vesna Konjevoda, Irena Rašić, Ivica Benko, Senka Repovečki i Aleksandra Trupković i bila je istinska privilegija moderirati ova dva panela.  No fokus panela nije nam bio na certifikatima, titulama ili putovanjima.

Fokus je bio na pitanju: što se događa kada medicinska sestra novo znanje odluči pretvoriti u promjenu?

U uvodu panela je naglašeno kako znanje samo po sebi nema vrijednost ako ostane zatvoreno unutar certifikata ili životopisa. Prava vrijednost edukacije vidi se tek onda kada promijeni skrb za pacijenta, organizaciju rada, komunikaciju unutar tima i profesionalni identitet medicinske sestre. Panelisti su govorili o edukacijama koje su završili u inozemstvu, međunarodnim licenciranim programima i iskustvima rada u drugačijim zdravstvenim sustavima, ali još više o onome što se događalo nakon povratka. Kako implementirati nova znanja u sustav koji često nema jasno definirane modele razvoja?

Kako prenijeti inovacije u svakodnevnu praksu?

Kako promijeniti način rada tima?

I koliko entuzijazam pojedinca može trajati bez sustavne podrške? Kroz vrlo osobne i autentične priče panelisti su pokazali da edukacije ne mijenjaju samo stručne kompetencije, nego i način na koji medicinske sestre počinju promatrati vlastitu profesiju.

Neki od sudionika upravo su zahvaljujući tim edukacijama postali lideri unutar svojih područja rada, pokrenuli nove modele skrbi i donijeli certificirane edukacijske programe u Hrvatsku, stvarajući temelje za razvoj budućih generacija medicinskih sestara. Na panelu videopozivom priključio se i Ivica Benko, koji je otvoreno govorio o izazovima implementacije novih znanja u zdravstveni sustav te potrebi da se stečene kompetencije napokon sustavno prepoznaju i uključe u organizaciju rada. Jedna od najvažnijih poruka panela bila je da entuzijazam, koliko god snažan bio, ima svoj rok trajanja ako ne postoji podrška sustava. Ivica Benko predstavio je impresivne rezultate dosadašnjeg rada te istaknuo važnost dostupnosti kvalitetne edukacije i sustavnog ulaganja u razvoj medicinskih sestara. Kao lider koji razumije potrebe struke, govorio je o važnosti stvaranja okruženja u kojem će se znanje prepoznavati, vrednovati i dugoročno zadržavati unutar zdravstvenog sustava, uz prijedloge usmjerene prema konkretnim i održivim rješenjima.

Upravo zato rasprava nije ostala samo na individualnim iskustvima, nego je otvorila puno šire pitanje: kako nova znanja, certificirane edukacije i napredne kompetencije medicinskih sestara uklopiti u zdravstveni sustav na način koji će biti održiv i prepoznat? Govoreći o otporima, administrativnim ograničenjima i sporosti promjena, panelisti nisu skrivali slabosti sustava. Međutim, cijela rasprava ostala je izrazito konstruktivna i usmjerena prema mogućim rješenjima.

Otvoreno se govorilo o potrebi:

• razvoja jasnih karijernih puteva 

• veće autonomije medicinskih sestara 

• prepoznavanja naprednih kompetencija 

• povezivanja edukacije i kliničke prakse 

• te stvaranja sustava koji neće ovisiti isključivo o individualnom entuzijazmu pojedinaca. 

Panel je pokazao i nešto još važnije: da moderna medicinska sestra danas više nije samo izvršitelj zadataka, nego profesionalac koji aktivno traži znanje, razvija nove kompetencije i želi sudjelovati u oblikovanju kvalitete zdravstvene skrbi.

Ovaj okrugli stol nije bio priča o edukacijama nego, priča o ljudima koji su se usudili izaći iz okvira profesije kakvu poznajemo — i svojim znanjem otvoriti prostor za sestrinstvo kakvo tek dolazi.

Nakon snažnih i vizionarskih rasprava o budućnosti sestrinstva i transformaciji znanja u kliničku praksu, program TORAKS-a 2026 nastavio se kroz okrugle stolove koji su se ove godine jasno profilirali kao najzanimljiviji  formata kongresa.

Upravo su paneli mjesta zajedničkog promišljanja o novim pristupima, multidisciplinarnosti i stvarnim potrebama bolesnika i zdravstvenog sustava.

Jedna od tema obrađena na drugačiji način kroz dva okrugla stola bila je „Plućna rehabilitacija – zašto još uvijek nije dostupna svim bolesnicima?” moderirala je Liljana Konecki, a sudjelovali su Azra Hodžić, Gordana Grašić, Tihana Odobašić Palković, Ana Oreški, Ivana Rubil i Monika Jurić, Hrvoje Krstanović, Martina Čubić. Plućna rehabilitacija — područje koje posljednjih godina sve snažnije potvrđuje svoju važnost unutar suvremene respiratorne medicine, ali istovremeno otvara brojna pitanja dostupnosti i organizacije skrbi. Kroz panel raspravljalo se o njezinim benefitima, ali i o različitim dimenzijama primjene kroz brojne plućne dijagnoze. Naglašeno je kako plućna rehabilitacija danas nije dodatna terapijska mogućnost, nego ključna komponenta cjelovitog liječenja kroničnih plućnih bolesnika. Govoreći o multidisciplinarnom pristupu, sudionici su istaknuli važnost suradnje pulmologa, fizioterapeuta, respiratornih medicinskih sestara, nutricionista i psihologa u stvaranju individualiziranih programa skrbi usmjerenih ne samo na fizičko stanje bolesnika, nego i na kvalitetu života, emocionalno stanje i svakodnevnu funkcionalnost. Rasprava je otvorila širok spektar kliničkih područja u kojima plućna rehabilitacija pokazuje značajan učinak: od kronične opstruktivne plućne bolesti, astme i bronhiektazija do cistične fibroze, intersticijskih plućnih bolesti, neuromišićnih bolesti, perioperativne pripreme i rehabilitacije prije i nakon transplantacije pluća i onkološke bolesti. Istaknuto je kako rehabilitacija može značajno pridonijeti smanjenju dispneje, anksioznosti, stresa, boli i nuspojava liječenja te poboljšati toleranciju onkološke terapije i ukupnu kvalitetu života bolesnika.

Sudionici su istaknuli i važnu činjenicu da koristi plućne rehabilitacije nisu predmet rasprave — one su jasno potvrđene brojnim istraživanjima i kliničkom praksom. Unatoč dokazanim benefitima, plućna rehabilitacija u Hrvatskoj još uvijek nije jednako dostupna svim bolesnicima. Nedostatak organiziranih multidisciplinarnih centara, regionalne razlike u dostupnosti programa i opterećenost postojećih kapaciteta predstavljaju ozbiljan izazov za zdravstveni sustav i kvalitetu skrbi. 

Drugi dan TORAKS-a 2026 otvorio je potpuno drugačiju dimenziju promišljanja medicine i zdravstvene skrbi — onu koja nadilazi granice dijagnoze, terapije i klasičnih stručnih okvira.

Program je simbolično započeo gregorijanskim pjevanjem i razgovorom o upravljanju disanjem — neobičnim, ali izrazito snažnim spojem srednjovjekovne monaške prakse, respiratorne fiziologije i suvremene rehabilitacije. Već je taj početak pokazao kako TORAKS 2026 želi medicinu promatrati šire: ne samo kroz terapiju i dijagnozu, nego kroz čovjeka, emociju, komunikaciju i kvalitetu života. Predavanje o filozofskom obrazovanju i njegovoj važnosti za osobni razvoj i razvoj sestrinske profesije dodatno je otvorilo pitanje koliko suvremeno sestrinstvo danas zahtijeva stručnost, sposobnost kritičkog promišljanja, komunikacije i razumijevanja čovjeka. 

Program je nastavio otvarati različite dimenzije zdravstvene skrbi: od plućne hipertenzije u jedinicama intenzivnog liječenja, komunikacije s onkološkim bolesnicima, edukacije pacijenata i nuspojava imunoterapije, do neurofeedbacka, forest terapije, poremećaja spavanja kod zdravstvenih djelatnika, CPAP terapije, telespirometrije i utjecaja migracija na tuberkulozu. 

U vremenu kada medicina postaje sve tehnološki naprednija, TORAKS 2026 otvorio je prostor gdje se susreću medicina, filozofija, komunikacija, emocije i iskustvo pacijenta. 

Poseban i zasigurno najemotivniji trenutak kongresa bilo je gostovanje Helmuta Steigersdorfera, pacijenta s transplantiranim plućima, koji je svojom pričom pokazao što znači pomaknuti granice. Njegov uspon na više od 7000 metara nadmorske visine nije bio samo osobni uspjeh, nego snažna poruka o ljudskoj upornosti, snazi volje i mogućnostima moderne medicine. U dvorani nije govorio samo pacijent — govorio je čovjek koji je dokazao da transplantacija ne znači kraj života, nego novi početak, novu snagu i mogućnost da se ponovno osvajaju vrhovi, doslovno i simbolično.”

A upravo je kompleksnost skrbi postala središnja tema okruglog stola još jednog koji sam s ponosom moderirala „Tko vodi pacijenta kroz liječenje raka pluća? – sestrinska perspektiva“. Sudjelovali su Dijana Sunara, Ranka Božikov, Mateo Kosier i Ivana Lukić Franolić, Petra Popović i Stella Gašparuš.

Panel je u fokus stavio onkološkog pacijenta, ali još više pitanje kontinuiteta skrbi u jednom od najzahtjevnijih i emocionalno najtežih procesa suvremene medicine. Liječenje raka pluća uključuje brojne dijagnostičke i terapijske faze, kompleksne odluke i dugotrajan proces liječenja. No iza svih protokola i terapija ostaje jedno ključno pitanje: ima li pacijent osjećaj da ga netko vodi kroz sustav?

Kroz kliničke slučajeve iz različitih hrvatskih onkoloških i pulmoloških centara panelisti su prikazali stvarne izazove svakodnevne prakse: od prvog kontakta s pacijentom i emocionalnog šoka nakon dijagnoze, preko koordinacije pregleda, organizacije terapije i nuspojava liječenja, pa sve do palijativne skrbi i očuvanja dostojanstva bolesnika. Posebnu vrijednost panelu dala je raznolikost perspektiva različitih ustanova i iskustava iz svakodnevnog rada, ali i činjenica da se nije govorilo samo o terapiji — nego o čovjeku koji prolazi kroz proces bolesti.

Otvorena su pitanja:

tko u praksi povezuje različite članove tima,

kako osigurati kontinuitet skrbi,

gdje sustav najčešće puca,

koliko administracija oduzima vrijeme medicinskim sestrama

i jesu li medicinske sestre dovoljno uključene u donošenje odluka.

Vrlo snažan dio rasprave odnosio se na emocionalni aspekt skrbi:

strah pacijenata,

komunikaciju loših vijesti,

odnos medicinske sestre i obitelji

te emocionalno iscrpljenje zdravstvenih djelatnika koji svakodnevno rade s onkološkim bolesnicima.

Kroz primjere iz kliničke prakse jasno je prikazano da je  medicinska sestra „navigator“ pacijenta — osoba koja povezuje dijagnostiku, terapiju, edukaciju, komunikaciju i podršku tijekom cijelog liječenja. A moderna onkološka skrb mora uključivati:

• kontinuitet skrbi 

• koordinaciju 

• komunikaciju 

• emocionalnu podršku 

• individualizirani pristup 

• i osjećaj sigurnosti za pacijenta i obitelj. 

Jer kako je zaključeno na kraju panela: „Pacijent ne pamti samo terapiju — pamti osjećaj da kroz proces nije bio sam.“

TORAKS je i ove godine okupio stručnjake koji svojim znanjem, radom i djelovanjem uistinu mijenjaju zdravstveni sustav. Od kliničkih eksperata, edukatora i istraživača do osoba koje aktivno sudjeluju u oblikovanju zdravstvenih politika i razvoju novih modela skrbi, program je još jednom pokazao koliko je važno stvarati prostor za razmjenu iskustava i interdisciplinarni dijalog. No ove smo godine otišli i korak dalje. Uz stručnjake iz medicine, u program su se uključili i predstavnici drugih područja — arhitekture, filozofije, obrazovanja i drugih profesija koje možda na prvi pogled nisu izravno povezane sa zdravstvom, ali svojim znanjem otvaraju nova pitanja i donose drugačije perspektive. Upravo ta širina pogleda dala je dodatnu vrijednost ovogodišnjem programu i potvrdila koliko suvremena medicina treba suradnju, otvorenost i povezivanje različitih struka.

Vjerujemo da se profesija razvija onda kada učimo od ljudi koji imaju znanje, iskustvo i hrabrost otvarati nove smjerove razvoja. Zato suvremeni kongresi više nisu samo mjesto prijenosa informacija — oni postaju prostor susreta, razmjene iskustava, inspiracije i povezivanja ljudi koji svojim radom stvaraju stvarne promjene. 

TORAKS 2026 nije ponudio gotove odgovore. Ali je otvorio pitanja o kojima će zdravstveni sustav morati govoriti u godinama koje dolaze. Vidimo se dogodine s još zanimljivijim temama, novim pitanjima koja ćemo se usuditi otvoriti i konstruktivnim rješenjima koja ćemo zajedno tražiti i predlagati. Ako imate prijedlog teme ili želite biti dio ove priče, veselimo se vašem dolasku i suradnji.

https://web.penta-pco.com/toraks2026/program/