Život nije natjecanje u ozbiljnosti ili kako sam postala „referent za protok novca i savjetnik za potrošnju“

U mojoj široj obitelji već dugo imam počasnu titulu. Ne piše na vizitki, ali svi znaju. Referent za protok novca. Ponekad i savjetnik za potrošnju. Naravno, iz milja. Nisam sigurna jesam li tu funkciju dobila zato što volim lijepe stvari ili zato što imam neobičan talent da se usput razveselim sitnicama. I ne, prije nego što netko zakoluta očima, ne zagovaram neodgovornost. Tko me poznaje zna da sam mali štreber. Znam granice. Plaćam račune. Poštujem rokove. Vodim projekte. Držim predavanja. Rješavam probleme… Kao i većina odraslih ljudi. Ali sam s godinama shvatila nešto važno. Život nije natjecanje u ozbiljnosti. Postoji neka čudna pretpostavka da ljudi koji se smiju, šale i pronalaze radost u malim stvarima nemaju ozbiljne probleme. Kamo sreće. Naravno da sam umorna. Naravno da postoje dani kad mi je dosta svega. Naravno da postoje stvari koje nisu pod mojom kontrolom i da, ljute me. I baš zato sam prestala vjerovati da je ozbiljnost uvijek znak mudrosti. Sve sam sigurnija da su mnogi beskrajno ozbiljni razgovori samo dobro upakirani paravan iza kojeg često ne stoji puno. S druge strane, iza dječje igre često stoji cijeli svemir mudrosti. Promatrajte djecu. Istražuju. Eksperimentiraju. Padaju. Ustaju. Izmišljaju. Smiju se. Mijenjaju pravila usred igre. Pokušavaju ponovno. Ne razmišljaju o tome kako će ispasti glupo. Ne pišu elaborat o tome zašto nešto neće uspjeti. Jednostavno pokušavaju.

Zanimljivo je da moderna psihologija upravo takvo ponašanje povezuje s kreativnošću, otpornošću i sposobnošću rješavanja problema. Igra nije suprotnost ozbiljnosti. Igra je često preduvjet razvoja.

Kultura kukanja – najpodcjenjenija epidemija

Nedavno sam održala predavanje o kulturi kukanja. I što sam više istraživala, to sam više shvaćala koliko je taj obrazac postao normalan. Uđeš u prostoriju. Pitaš ljude kako su. Nitko nije dobro. Nitko nema vremena. Nitko nema dovoljno ljudi. Nitko nema dovoljno novca. Nitko nema dovoljno energije. Nitko nema dovoljno ničega. Kao da smo kolektivno počeli vjerovati da je kukanje dokaz odgovornosti.

A mozak sluša

Tu dolazimo do zanimljivog dijela. Naš mozak ima nešto što psiholozi nazivaju negativity bias. Pojednostavljeno: Mozak je prirodno osjetljiviji na probleme nego na dobre stvari. To je evolucijski korisno. Prije nekoliko tisuća godina bilo je važnije primijetiti tigra nego zalazak sunca.

Ali danas?

Ako svakodnevno treniramo mozak da traži probleme, on postaje sve bolji upravo u tome. Pronalazit će ih sve više. Sve brže. Sve uvjerljivije. I ono najgore – počet će ih stvarati čak i kada ih nema.

Jeste li primijetili ovaj paradoks?

Imate desetak dana ludnicu. Telefon zvoni. Rokovi gore. Radite pet stvari odjednom. I nekim čudom sve riješite. Preživite. Odlično odradite. A onda dođe jedan relativno miran dan. Posla ima. Ali nije kaos. I upravo taj dan netko kaže:

"Ovo je strašno. Mi ovo više ne možemo. Treba nam još ljudi. Treba nam pomoć. Ovo je katastrofa."

I stojite zbunjeni.

Katastrofa? Danas? Nakon onoga od prošlog tjedna?

Što se dogodilo?

Dogodilo se da smo se navikli gledati kroz povećalo problema. A svaka navika s vremenom dođe na naplatu.

Zato biram igru

Ne zato što ne vidim probleme. Vidim ih. Vrlo jasno. Nego zato što znam da me igra čini kreativnijom od kukanja. Kad se smijemo, istraživanja pokazuju da postajemo otvoreniji za nove ideje. Kad smo opušteniji, lakše povezujemo informacije. Kad se igramo, mozak ulazi u stanje koje pogoduje stvaranju novih rješenja. Kukanje radi suprotno. Sužava fokus. Blokira kreativnost. Uvjerava nas da je problem veći nego što jest. A onda se još čudimo zašto ne vidimo izlaz.

Zato ponekad kupim nešto što mi ne treba.

I naravno, ne zato što mislim da će to riješiti problem.

Neće.

Niti jedna knjiga nije sama napisala projekt. Niti jedna kava nije riješila organizacijske zavrzlame. Niti jedan buket cvijeća nije sredio administraciju. A ni jedne cipele. Dobro, za cipele nisam potpuno sigurna. Ali nije stvar u tome. Stvar je u podsjetniku da život nije samo popis obveza. Ponekad je to knjiga. Ponekad kava. Ponekad cvijeće. Ponekad potpuno nepotrebna sitnica. I često cipele. Da budemo pošteni do kraja. Ponekad je to šetnja bez cilja. Koncert na kojem pjevaš svaku pjesmu, bez obzira na to koliko loše zvučiš. Izložba na koju odeš jer te privukao plakat. Vikend s prijateljima nakon kojeg te obrazi bole od smijanja. Ponekad jednostavno pojačaš glazbu toliko glasno da susjedi počnu sumnjati da organiziraš privatni festival. Ako ste kao ja, preporučujem da to bude kad ste sami. Ne zbog susjeda. Nego zbog glazbe hahahaha.

Život nije projekt koji treba optimizirati

Mislim da smo se kao društvo malo umorili od stalnog popravljanja sebe. Moramo biti produktivniji. Organiziraniji. Učinkovitiji. Ozbiljniji. Kao da smo pretvorili život u beskonačan projekt samousavršavanja. A meni se sve više čini da život nije projekt. Život je iskustvo. Nije sve u tome da stalno nešto popravljamo. Ponekad je dovoljno da nešto doživimo. Da se nečemu veselimo. Da se nečemu nasmijemo. Da budemo znatiželjni. Da se igramo. Možda zato sve manje pristajem na kulturu kukanja. Ne zato što mislim da problema nema. Ima ih. Puno. Ali ne želim svoj mozak trenirati da ih traži od jutra do mraka. Ne želim ga učiti da svaku situaciju prvo procijeni kao katastrofu. Ne želim ga pretvoriti u profesionalnog lovca na probleme. Radije ga treniram da traži mogućnosti. Rješenja. Humor. Ljude. Ideje. Male radosti. Jer ono što treniramo – raste. Ako već moram birati između igre i kukanja, biram igru. Ne, nisam naivna i jasno vidim stvarnost. Upravo zato što stvarnost vidim dovoljno dobro, znam kako mi za nju trebaju i ozbiljnost i lakoća. I dalje ću odgovorno plaćati račune. Voditi projekte. Držati predavanja. Rješavati probleme. Ali ću usput kupiti Bananko. Kinder Country. Znam. Ni nutricionisti ni moja vaga nisu oduševljeni tom odlukom. Srećom, nisu ni pozvani na glasanje. Otići na koncert usred napornog tjedna. Popiti kavu za koju nemam vremena. Kupiti cipele u koje sam se zaljubila na prvi pogled. Jer neke ljubavi jednostavno nije pristojno propustiti. Nakon toga slijedi drugi dio avanture. Kao i svaki odgovoran odrasli čovjek, aktiviram svoje organizacijske i strateške kapacitete te krećem u potragu za novim smještajnim jedinicama unutar ormara. Ne pitajte kako. Recimo samo da sam tijekom godina razvila zavidnu razinu kreativnosti kada je riječ o optimizaciji prostora. Neki ljudi rješavaju složene logističke izazove. Ja često rješavam kako u isti ormar smjestiti još jedan par cipela, a da pritom ne narušim osjetljivu ravnotežu postojećeg ekosustava. I moram priznati da sam u tom području razvila popriličnu ekspertizu. I bez grižnje savjesti uživati u tome. Jer problemi rijetko postanu manji nakon sat vremena žaljenja nad njima. Ali vrlo često postanu podnošljiviji nakon sat vremena smijanja. Nekad se upravo tada pojavi nova ideja. Nekad novo rješenje. Nekad samo malo više snage. A ponekad ništa od toga. Samo bolji osjećaj da sam živa. I iskreno, ni to nije malo. Jer ako me život već neprestano poziva na odgovornost, ja ga s vremena na vrijeme pozovem na igru. A između te dvije krajnosti događa se sve ono zbog čega vrijedi živjeti. I da, ako me i dalje žele zvati referentom za protok novca i savjetnikom za potrošnju, prihvaćam. Postoje i gore titule. 

Uostalom, netko mora održavati promet optimizma u ovom svijetu.