Kako komunicira slučajnost? Prijedlog teorije komunikacije značenjem

Postoje ljudi koji čvrsto vjeruju da je sve slučajnost. Moja Marinka čvrsto vjeruje da ništa nije slučajno. Ja sam godinama negdje između. Taman kad pomislim da je život obična matematika, dogodi se nešto što izgleda kao da je netko odlučio malo zadirkivati statistiku. I ne, ne bojte se, ne govorim o velikim čudima, o dobitku na lutriji, o proročanstvima. Govorim o ljudima. Kako vrijeme prolazi, da izbjegnem frazu što sam starija, sve više mislim da su najveće slučajnosti u životu susreti. Neki ljudi uđu u naš život tako neobično da se godinama kasnije još uvijek pitamo: "Čekaj malo, kako smo se mi uopće upoznali?" Jedan takav događaj prati me godinama. U jednom vrlo zahtjevnom razdoblju života trebala sam pomoć jedne osobe, za potrebe ove priče zvat ćemo je Ana. Ne za sebe. Za jedno dijete koje beskrajno volim. Svi volimo djecu I jako dobro znamo da tada ponos, ego i komfor vrlo brzo postanu sporedne stvari.

Postoji samo pitanje: Kako pomoći? Ana koju sam trebala bila je vrhunski stručnjak. I kao svi vrhunski stručnjaci, imala je reputaciju. Ako joj “sjednete”, dat će vam svoje vrijeme, znanje, energiju i srce.

Ako joj “ne sjednete”... Pa recimo da ćete dobiti profesionalnost bez dodatne opreme. Dva dana sam razmišljala kako joj pristupiti.

Nazvati?

Ne.

Mail?

Ne.

Otići osobno?

Ne.

Preko poznanika?

Ne.

Svaka opcija zvučala mi je kao potencijalna katastrofa.

Ne nisam se bojala odbijanja. Bojala sam se da moj prvi dojam ne postane prepreka nekome kome je pomoć bila potrebna. I tako sam dva dana vodila vrlo ozbiljne strateške sastanke sama sa sobom. Moram priznati da ni jedan sudionik nije imao dobro rješenje. Jednog dana ostala sam malo duže na poslu i “slučajno” ne u svojoj radnoj sobi nego u ordinaciji, u razmišljanju kako doći do Ane. Radno vrijeme je davno završilo. U jednom trenutku su na vrata pokucale dvije žene koje su bile u posjeti pacijentu. Jedna od njih me pozdravila toliko srdačno da sam automatski počela pretraživati vlastito pamćenje. Ništa. Praznina. Ne prepoznajem je. Nasmijala se. "Ne sjećaš me se?" Osjetila sam malu nelagodu, po pristupu trebala bi je poznavati. Pristojno skromno i s malom zadrškom sam odgovorila da se zaista ne mogu sjetiti. A onda je rekla nešto što me potpuno zbunilo. "Ti si našoj obitelji bila anđeo. Često te se sjetimo." Sada sam već bila sigurna da mi nedostaje neki važan dio priče. I onda se predstavila. U tom trenutku srce mi je napravilo salto.

To je bila ANA.

Upravo ona Ana. Osoba o kojoj sam razmišljala dva dana. Osoba do koje sam pokušavala pronaći put. Osoba za koju sam smišljala strategije, scenarije, pristupe i moguće katastrofe. Stajala je pred mojim vratima. Ako ste ikada doživjeli nešto slično, znate da tada ne osjećate samo iznenađenje. Osjećate kratki spoj između razuma i stvarnosti. Mozak pokušava objasniti što se dogodilo. Je li riječ o sudbini? Šalje li mi svemir poruke. Kako je moguće da neki događaji djeluju kao odgovor na pitanje koje nikada nismo izgovorili naglas? Toga dana nisam dobila objašnjenje. Dobila sam pitanje.

Kako komunicira slučajnost?

Što ako slučajnost nije slučajna poruka nego najstariji oblik komunikacije?

Godinama sam pokušavala odgovoriti na pitanje jesu li slučajnosti stvarne. Danas mislim da sam postavljala pogrešno pitanje. Nije me više zanimalo postoje li slučajnosti. Počelo me zanimati zašto neke od njih djeluju kao poruke. Tu se pojavila prva sumnja. Što ako komunikacija nije uvijek prijenos informacije? Kada govorimo o komunikaciji, gotovo automatski zamišljamo pošiljatelja, poruku i primatelja. Nekoga tko nešto želi reći, prenijeti. Ali događaj s Anom nije odgovarao tom modelu. Nitko nije poslao poruku. Nitko nije rekao: "Evo rješenja koje tražiš." Pa ipak, kada je stajala pred mojim vratima, osjećaj je bio upravo takav. Kao da sam primila odgovor na pitanje koje nisam izgovorila naglas. I tada sam prvi put ozbiljno posumnjala da komunikacija nije uvijek ono što mislimo da jest. Možda postoje događaji koji ne prenose informacij nego proizvode značenje? Što ako slučajnost nije slučajna poruka? Što ako je ona trag jednog starijeg oblika komunikacije? Oblika komunikacije koji ne govori riječima, ne koristi pošiljatelje, nego stvara okolnosti. Tu postaje zanimljivo da različita područja znanja, svako svojim jezikom, opisuju nešto vrlo slično.

Neuroznanost govori o mozgu koji neprestano traži smisao.

Jung govori o susretu unutarnjeg i vanjskog svijeta u značenju.

Komunikologija govori o trenutku kada informacija postaje razumijevanje.

Duhovnost govori o iskustvu odgovora koji ne možemo izmjeriti.

Ne slažu se oko uzroka, ali svi priznaju postojanje fenomena. I upravo tu počinje ideja koju pokušavam formulirati. Pitanje je: "Kako nastaje značenje kada nema pošiljatelja?" Jer ako uspijemo odgovoriti na to pitanje, možda ćemo morati promijeniti ne samo način na koji razumijemo slučajnost morat ćemo promijeniti način na koji razumijemo samu komunikaciju.

Teorija komunikacije značenjem

Iz svega što sam promatrala, doživjela i pokušavala razumjeti, nastala je jedna jednostavna pretpostavka. Komunikacija nije uvijek prijenos poruke.

Klasični komunikacijski model izgleda ovako:

Pošiljatelj → Poruka → Primatelj

U njemu je značenje posljedica poruke. Netko nešto kaže. Netko to razumije. Komunikacija je završena.

Ali postoje događaji koji ne slijede taj obrazac. Nitko ne šalje poruku. Nitko nema namjeru komunicirati. A ipak nastaje osjećaj da smo nešto primili. Vjerujem da postoji oblik komunikacije koji komunikologija još nije dovoljno opisala. Nazivam ga komunikacijom značenjem. Moram priznati da sam se dugo opirala toj ideji. Dijelom zato što zvuči previše jednostavno. Dijelom zato što sam se bojala da u događajima vidim više nego što u njima postoji. Ali što sam više promatrala vlastiti život i živote ljudi oko sebe, to sam češće nailazila na isti obrazac. Događaji prolaze. Značenje ostaje.

"Unutarnje pitanje → Događaj → Značenje

U ovom modelu pošiljatelj nije nužan. Poruka nije unaprijed oblikovana. Ona nastaje tek u susretu između osobe i događaja. Značenje nastaje kada događaj dotakne nešto što već postoji u nama. Potrebu. Pitanje. Strah. Čežnju. Nadu. Otvorenu priču. Zbog toga ista situacija ne znači isto svim ljudima. Isti susret, rečenica, knjiga, slučajnost… Jednoj osobi neće značiti ništa. Drugoj će promijeniti život. Komunikacija se zato ne događa u događaju, događa u odnosu između događaja i unutarnjeg svijeta osobe koja ga doživljava. To je razlog zbog kojeg smatram da slučajnost nije komunikacija sama po sebi. Slučajnost je okidač.

Hipoteza rezonancije

Svaka teorija mora odgovoriti na jedno jednostavno pitanje. Ako komunikacija značenjem postoji, kako nastaje? Zašto neki događaji ostanu s nama cijeli život, dok tisuće drugih nestanu bez traga? Zašto jedna osoba promijeni smjer našega života, a stotine drugih prođu pokraj nas gotovo neprimijećeno? Zašto se ponekad običan susret pretvori u događaj koji pamtimo desetljećima? Moja teorija polazi od pretpostavke da značenje ne nastaje u događaju. Značenje nastaje u rezonanciji. Komunikacija značenjem događa se kada se vanjski događaj susretne s unutarnjim pitanjem.To je ključna razlika. Događaji se događaju neprestano. Značenje nastaje rijetko. Nije se promijenio događaj. Promijenio se odnos između događaja i osobe. Taj odnos nazivam rezonancijom. U fizici rezonira ono što je usklađeno. Dvije ugođene vilice ne moraju se dodirnuti da bi vibrirale zajedno. Dovoljna je podudarnost frekvencije. Smatram da se nešto slično događa i u ljudskom iskustvu. Čovjek ne reagira jednako na sve što ga okružuje. Od tisuća ljudi koje susretne tijekom života, zapamtit će tek nekolicinu. Od tisuća razgovora, nekoliko će mu promijeniti pogled na svijet. Od stotina knjiga, jedna će ga pratiti cijeli život. To nije slučajno. To je rezonancija. Rezonancija nastaje kada vanjski događaj dotakne nešto što već postoji u nama. Pitanje. Čežnju. Strah. Nadu. Potrebu. Zbog toga komunikacija značenjem ne počinje događajem. Počinje mnogo prije njega. Počinje unutarnjim pitanjem. Događaj dolazi kasnije. A značenje nastaje tek u njihovu susretu. To objašnjava zašto neke slučajnosti djeluju kao odgovori. Drugim riječima, ne komunicira slučajnost. Komunicira odnos između onoga što tražimo i onoga što susretnemo. Zato vjerujem da najveće životne prekretnice rijetko počinju velikim događajima. Češće počinju susretima. Rečenicama. Pogledima. Knjigama. Pozivima. Naizgled nevažnim trenucima koji tek kasnije pokažu svoju težinu. Tek tada postaje jasno da komunikacija značenjem ne funkcionira poput jezika. Ne govori riječima. Ne koristi pošiljatelja. Ne prenosi sadržaj. Ona stvara rezonanciju. A rezonancija proizvodi značenje. To je razlog zbog kojeg smatram da neke poruke u našem životu nemaju autora. One nastaju u trenutku kada se unutarnji svijet čovjeka susretne s vanjskim događajem i u njemu prepozna nešto što prije nije mogao vidjeti. Taj trenutak nazivam komunikacijskim događajem značenja. On je temelj moje teorije. Nakon svega što sam pročitala, proučila i doživjela, više nisam sigurna da je pravo pitanje postoje li slučajnosti. Postoje. Svakodnevno. Ljudi se mimoilaze. Susreću. Propuštaju vlakove. Mijenjaju planove. Kasne. Skreću krivo. Upoznaju nekoga. Izgube nekoga. Život je pun slučajnosti, ali nisu sve slučajnosti iste. Neke prođu kroz nas kao povjetarac, a neke ostanu živjeti u nama desetljećima. I upravo me te druge zanimaju. One koje pamtimo, koje prepričavamo, koje i nakon mnogo godina počinju rečenicom: "Nećeš vjerovati što mi se dogodilo..." Znanost će reći da je naš mozak nevjerojatno sofisticiran sustav za prepoznavanje obrazaca. I u pravu je. Jung će reći da se unutarnji i vanjski svijet ponekad susretnu u značenju. Duhovnost će reći da postoje trenuci milosti, providnosti ili vodstva. Ni to ne mogu odbaciti. Komunikologija će reći da poruka nastaje tek kada je netko prepozna i razumije. I to zvuči razumno. Ali što ako svi oni opisuju isti događaj iz različitih kutova? Što ako se znanost bavi mehanizmom, psihologija iskustvom, komunikologija značenjem, a duhovnost osjećajem koji ostane nakon svega? Jer iskreno, kada je Ana stajala pred mojim vratima, nisam razmišljala o neuronima. Nisam razmišljala o teorijama. Nisam razmišljala ni o sinkronicitetu. Pomislila sam samo: "Nema šanse." To je bio jedan od onih trenutaka kada život nakratko postane veći od naših objašnjenja. Što nas podsjećaju na granice vlastitog znanja. Postoji jedna ljudska potreba koja je starija od svih znanosti. Potreba da razumijemo zašto. Zašto se dogodilo baš tada? Na neka pitanja nikada nećemo dobiti odgovor, ali možda se iza njih skriva još zanimljivije pitanje. Ne "zašto". Nego "što sada?" Da ostanemo dovoljno otvoreni za mogućnost da nam život ponekad govori jezikom koji nije racionalan, ali nije ni nerazuman. Jezikom ljudi, susreta, prilika, trenutaka koji nas zaustave usred dana i natjeraju da se zamislimo. Možda molitva djeluje upravo zato što nas mijenja prije nego što promijeni okolnosti. Želja djeluje zato što izoštri naš pogled. Nada djeluje zato što nas drži budnima za mogućnosti koje bismo inače propustili. A možda je slučajnost mjesto gdje se sve to susretne. Zato danas ne tvrdim da slučajnost šalje poruke. Ne tvrdim ni da ih ne šalje. Ali sve više vjerujem da postoje trenuci u kojima se unutarnji svijet čovjeka i vanjski svijet događaja dodirnu na način koji stvara značenje. A kada nastane značenje, nastaje i komunikacija. Upravo zato neke ljude nikada ne zaboravimo. Jer nisu ušli u naš život kada smo ih tražili. Nego kada smo ih trebali. I možda je to najbliže odgovoru koji za sada imam. Ne znam komunicira li slučajnost. Ali znam da sam više puta u životu imala osjećaj da me život čuo prije nego što sam završila rečenicu. I priznajem, još uvijek me pomalo naježi kada pomislim na to.

Temeljni zakoni komunikacije značenjem

Svaka teorija, prije ili kasnije, mora odgovoriti na pitanje po kojim pravilima funkcionira. Ako je moja pretpostavka točna, ako komunikacija značenjem doista postoji kao poseban oblik komunikacijskog događaja, tada ona ne može slijediti ista pravila kao klasična komunikacija. Klasična komunikacija prenosi sadržaj. Komunikacija značenjem proizvodi smisao. Kako je moguće da se određeni ljudi pojave upravo onda kada ih trebamo? Kako je moguće da ponekad odgovor stigne prije nego što smo uspjeli postaviti pitanje? Kako je moguće da se neke životne putanje presijeku upravo u trenutku kada jedna drugoj trebaju? Tražeći odgovore na ta pitanja počela sam primjećivati obrasce koji su se iznova pojavljivali u različitim ljudima, različitim pričama i različitim životnim okolnostima. Ne znam jesam li pronašla zakone. Ali prepoznala sam četiri obrasca koje više nisam mogla ignorirati. Danas ih vidim kao temelj onoga što nazivam Teorijom komunikacije značenjem.

Ne znam što će Marinka reć na sve ovo. Ali nekako slutim da će samo slegnut ramenima i reć:

"A ja ti lijepo govorim da ništa nije slučajno." Ja sam, naravno, pokušala pronaći nešto kompliciranije od Marinkine teorije. Što ću kad sam davno zabranila kukanje i uvela obvezu traženja rješenja. Na kraju nisam pronašla odgovor. Umrežila sam četiri obrasca. Pa krenimo redom.

Prvi obrazac komunikacije značenjem

Značenje ne postoji unaprijed. Ono nastaje. U klasičnoj komunikaciji poruka postoji prije nego što je primatelj primi. U komunikaciji značenjem to nije slučaj. Događaj sam po sebi ne sadrži značenje. Značenje nastaje tek u susretu između događaja i osobe koja ga doživljava. Zbog toga isti događaj može za jednu osobu biti beznačajan, a drugoj promijeniti život. Komunikacija se ne događa u događaju, događa se u odnosu.

Drugi oobrazac komunikacije značenjem

Komunikacijski događaj ne zahtijeva pošiljatelja. Klasična komunikacija pretpostavlja namjeru. Netko želi nešto reći. Zato šalje poruku. Komunikacija značenjem funkcionira drukčije. Događaj može proizvesti značenje čak i kada ga nitko nije namjeravao poslati. Poruka ne mora imati autora da bi bila primljena. Dovoljno je da proizvede promjenu u načinu na koji osoba razumije sebe, druge ili svijet.

Treći oobrazac komunikacije značenjem

Unutarnje pitanje prethodi značenju. Ljudi ne stvaraju značenje u praznini. Stvaraju ga u odnosu prema vlastitim pitanjima. Prema onome što traže. Čega se boje. Čemu se nadaju. Za čim čeznu. Zbog toga isti događaj ne proizvodi isto značenje kod svih ljudi. Što je unutarnje pitanje snažnije, veća je mogućnost da će određeni događaj postati komunikacijski značajan. Komunikacija značenjem ne počinje događajem. Počinje pitanjem.

Četvrti obrazac komunikacije značenjem

Najvažnija značenja nastaju retroaktivno. Većina komunikacijskih poruka razumije se odmah. Komunikacija značenjem često funkcionira obrnuto. Događaj se najprije dogodi. Njegovo značenje razumijemo kasnije. Ponekad mjesecima. Ponekad godinama. Tek naknadno postaje jasno zašto je određeni susret bio važan. Zašto je neka osoba ostala. Zašto je određena odluka promijenila smjer života. U tom smislu budućnost ne mijenja prošlost. Ali joj daje značenje. Zbog toga komunikacija značenjem nije trenutak. Ona je proces. Njezina se poruka ponekad čita godinama nakon što je događaj završio.

"Ako sam u pravu, što se mijenja?"

Svjesna sam da će nekima ova ideja zvučati previše komunikološki za filozofe i previše filozofski za komunikologe. To mi je zapravo dobar znak. Najzanimljivije ideje često nastaju upravo na granicama disciplina. U prostoru gdje nitko nije sasvim kod kuće. Svaka teorija vrijedi onoliko koliko mijenja način na koji razumijemo stvarnost. Ako teorija komunikacije značenjem nema nikakve posljedice za postojeće razumijevanje komunikacije, tada je samo nova metafora za staru ideju. Ako je, međutim, njezina osnovna pretpostavka točna, tada neke temeljne postavke komunikologije možda trebaju proširenje. Možda griješim. Možda će jednog dana netko pronaći jednostavnije, preciznije ili uvjerljivije objašnjenje. Iskreno, voljela bih da ga pronađe. Jer svrha ove teorije nije zatvoriti pitanje. Počela sam s uvjerenjem moje Marinke da ništa nije slučajno. Na kraju sam stigla na sasvim drugo mjesto. Više me ne zanima jesu li slučajnosti stvarne. Zanima me kako događaji postaju značenje. Iz tog pitanja nastala je Teorija komunikacije značenjem. Ne kao konačan odgovor. Nego kao pokušaj da dam ime nečemu što sam više puta prepoznala u vlastitom životu. I moram priznati nešto. Obožavam kada me promišljanje o jednom fenomenu odvede potpuno u neočekivanom smjeru. Kreneš istraživati slučajnost. Završiš propitujući samu prirodu komunikacije. A usput, sasvim slučajno ili možda ne baš sasvim slučajno, nastane teorija. Tko zna. Možda će je jednog dana netko citirati. A možda i neće. Ali nema veze. Moja Marinka sigurno hoće.