Dobro. A što je zapravo dobila? Treći i posljednji dio priče o poklonima. I možda odgovor na pitanje koje vas, izgleda, najviše zanima.

Poklanjajte najbolje što možete

Nakon svega ostaje jedno pitanje. Dobro. I što ćemo sada s tim? Prošli smo kroz kraljeve, krune, satove, slonove, antropologe, umjetnost, ljubav, status i nekoliko tisuća godina ljudske potrebe da nešto stavimo u tuđe ruke. Mogli bismo sada izvući vrlo ozbiljan zaključak. Moj je, srećom, puno jednostavniji.

Poklanjajte najbolje što možete. Znam da postoje ljudi kojima cijela ta priča s poklonima nikada nije bila osobito uvjerljiva. „Što će mu to?“ „Ima već sve.“ „Ako mu treba, kupit će si sam.“

I znate što?

Potpuno razumno.

Samo što pokloni nikada nisu bili osobito razumna kategorija. Ako ćemo darivati samo ono što ljudima treba, vrlo brzo dolazimo do inventure.

Čarape?

Treba.

Toster?

Ima.

Nova tava? Možda.

Romantika je upravo umrla negdje između malih kućanskih aparata i odjela posuđa. Stoga pitanje „Treba li mu to?“ nikada nije bilo pravo pitanje. Mene puno više zanima: „Što mu ovime želim dati?“

Neke od najboljih stvari koje sam dobila u životu nisam trebala. Nisam ih tražila. Vjerojatno si ih sama nikada ne bih kupila. I baš zato su bile savršene. Netko je zapamtio nešto što sam ja usput rekla i zaboravila. Netko je pronašao nešto što ja sebi nikada ne bih opravdala. Netko je u moru potpuno nepovezanih stvari ugledao jednu i pomislio: „Ovo je baš za nju.“

E, taj trenutak mi je zanimljiv. Jer poklon počinje prije nego što ga dobijemo. Počne negdje gdje nas uopće nema. U trgovini. Na putovanju. Usred razgovora, dok netko lista knjige, prolazi pokraj izloga ili radi nešto sasvim deseto. I onda mu, ničim izazvani, padnemo na pamet. Meni je to najljepši dio darivanja. Ta mala činjenica da smo na trenutak postojali u nečijem danu, iako tamo uopće nismo bili. A onda taj predmet dođe k nama. Smjesti se na policu, stol, oko zapešća, na zid..... i ostane godinama.  Hvatači pažnje.

I upravo to rade. Uhvate pogled. I vrate osobu u trenutku. Bez najave. „Ovo mi je dao…“ I već ste negdje drugdje.

Marketing troši milijarde pokušavajući osvojiti nekoliko sekundi naše pažnje. Jedan dobar poklon to ponekad radi dvadeset godina. Bez kampanje. Bez algoritma. Prilično impresivan ROI (Return on Investment - povrat ulaganja) za jedan predmet.

Zanimljivo je kako nije svaki takav predmet bio skup Zato mi se nikada nije sviđala ideja da su skupi pokloni automatski površni, kao što mi se ne sviđa ni ona da je nešto vrijednije samo zato što nije puno koštalo.

Cijena nije karakter. Ni visoka ni niska. Ako možete nekome koga volite pokloniti nešto prekrasno - poklonite. Ako ne možete, izmislite nešto drugo. Ali nemojte biti škrti u onome što je zapravo važno.

U pažnji, trudu, vremenu, ideji. U tome koliko ste spremni nekoga razveseliti, nemojte štedjeti na velikodušnosti.

Sad nakon tri teksta konačno sam došla do dijela koji me zapravo najviše zanima. Ljudi stalno nešto odgađaju. Ručak. Putovanje. Poziv. „Moramo se vidjeti.“ „Jednom ćemo.“ „Kad bude vremena.“ Imamo fascinantno povjerenje u to jednom. Kao da nam je izdana potvrda da će svi ljudi koje volimo biti dostupni kada se naš raspored konačno smiluje.

Neće.

Zato, ako nekome želite nešto dati, dajte. Ako ga želite nekamo odvesti,  odvedite. Ako ste vidjeli nešto zbog čega ste odmah pomislili na njega, nemojte tri dana racionalizirati treba li mu.  Vjerojatno ne. Može bez toga? Gotovo sigurno.

Ali može se živjeti i bez još barem pola stvari zbog kojih nam je život zabavniji. A ako već unaprijed možete zamisliti izraz njegova lica kad otvori poklon… rekla bih da je odluka zapravo već donesena.

Ne kupujte ljubav. Ne stvarajte dug. Ne pokušavajte velikom kutijom popuniti mjesto na kojem ste vi trebali biti. Ali nemojte ni toliko analizirati velikodušnost da je na kraju od nje ne ostane ništa.

Neke stvari vrijedi napraviti samo zato što će nekome biti lijepo. Meni je to dovoljan argument.

I sada dolazimo do nečega što sam namjerno ostavila za kraj.

Onog poklona.

Da. Još uvijek tog.

Nakon prvog dijela stigla su pitanja. Nakon drugog opet pitanja. Što je dobila? Koliko je vrijedio? Hoću li konačno reći? I moram priznati da me to beskrajno zabavlja.

Jer sam krenula od pitanja zašto nas toliko zanimaju tuđi pokloni, napisala tri teksta pokušavajući to shvatiti i usput, potpuno nenamjerno, napravila mali društveni eksperiment.

I dalje vas zanima. Naravno da vas zanima. I mene bi. A još me više zanima što ste vi u međuvremenu zamislili.

Je li bio malen? Velik? Skup? Potpuno pretjeran? Nešto što si nikada sami ne bi kupili? Ili nešto zbog čega ste još u prvom dijelu samouvjereno zaključili:

„Aha. Znam točno što je dobila.“

Možda ste čak i u pravu. A možda ste potpuno promašili. Ta mi je mogućnost, moram priznati, još draža.

Jer jedan poklon je u međuvremenu postao stotinu različitih poklona. I, poznavajući ljude, barem sto i pedeset mišljenja o tome je li bio „previše“. Što je zapravo savršeno. Jer upravo smo tako i počeli. Jednim poklonom. I našom neodoljivom potrebom da o njemu imamo mišljenje. Pa dobro. Došlo je vrijeme da vam kažem što je dobila. 

Dobila je upravo ono što ste vi zamislili da je dobila. Pustite mašti na volju. A ako vas je ta mašta usput odvela malo dalje i uhvatili ste se kako razmišljate o poklonu koji biste vi voljeli jednom otvoriti… još bolje. Možda se nekome i povjerite. Nikad ne znate. Možda vas sutra netko iznenadi. A ako ne… pa smijemo ponekad iznenaditi i sami sebe.

Na kraju, njezin je poklon nju razveselio. Nas je zabavio. Mene je odveo do antropologa, kraljeva, Taj Mahala i jednog potpuno nedužnog slona. A vas je doveo sve do posljednjih redaka. Rekla bih da je prilično dobro odradio svoj posao. Ona je podijelila poklon. Ja sam, eto, podijelila priču.