Matej Meštrović srušio granice Lisinskog: Nitko nije znao kamo će nas odvesti

 

Imate kartu? Dokumente? Odlično. Ne pitajte kamo putujemo.

Doći sinoć do Lisinskog nije bilo baš jednostavno. CRO Race zatvorio je dio grada, promet je imao vlastitu koreografiju, a put do koncerta Mateja Meštrovića za mnoge je počeo puno prije nego što smo zauzeli svoja mjesta u dvorani. Mučili smo se mi, publika. Ali, kako ćemo vrlo brzo doznati, skoro nije stigao ni Matej. A onda je izašao na pozornicu. Zapravo, „izašao“ je previše obična riječ za Mateja Meštrovića.

Uskakutao je. Veselo, širokog osmijeha, u crnom fraku, s energijom čovjeka koji ne dolazi „odraditi koncert“, nego se iskreno veseli ljudima koje vidi pred sobom.

Crni frak jest bio tu. Formalnost baš i ne.

Njegovo prvo obraćanje publici bilo je puno poštovanja, topline i neke razoružavajuće neposrednosti. Nije zvučalo kao govor umjetnika publici u velikoj koncertnoj dvorani. Više kao da smo upravo sjeli na kavu, a on ima odličnu priču koju nam jedva čeka ispričati. A onda je, između tog velikog osmijeha i uzbuđenja zbog svega što slijedi, na trenutak zastao. Jer na ovom putovanju s nama je trebao biti još netko. Jonathan Griffith. Nije dočekao ovu večer, ali Matej nije dopustio da zbog toga u njoj ne bude prisutan. S knedlom u grlu, ali i dalje s onim svojim osmijehom, prisjetio se dugogodišnjeg prijatelja i suradnika koji je trebao biti dio ovog putovanja. Bez velikih riječi i bez patetike. Jonathan te večeri nije stajao na pozornici Lisinskog, ali je bio dio putovanja. Na trenutak je Matejev osmijeh dobio neku drugu boju. A onda, baš kao u životu, put se morao nastaviti.

Matej k'o Matej. Otvoren. Iskren. Svoj. Tek toliko nas je uveo u ono što nam je pripremio da postanemo znatiželjni. Ali nije moglo bez anegdote. Jer, kako je uopće stigao do Lisinskog?

Policijska blokada. CRO Race. Lisinski s druge strane. Matej pokušava objasniti policajcu da bi ga ipak bilo zgodno pustiti. Pokazuje dokumente. Pokazuje plakat. Pokazuje sebe na plakatu. Objašnjava da ima koncert, da ga publika čeka, da su ulaznice prodane. Otprilike: evo mene, evo dokumenata, evo mog imena, evo koncerta, evo ljudi koji čekaju – stvarno bih trebao biti tamo.

Policajac ostaje neumoljiv. „Gospodine Meštrović, ne može.“

Dvorana se smije. Jer pred nama, srećom, stoji vrlo živ dokaz da se nekako ipak, moglo.

I možda je upravo to bio najbolji mogući početak večeri u kojoj će se pokazati da kod Mateja Meštrovića ono što „ne može“ uglavnom znači: pričekajte samo da vidimo. A onda još jedno iznenađenje. Znate onaj ozbiljni, ugodni glas koji vas prije koncerta podsjeti da isključite mobitele, upozori da fotografiranje i snimanje nisu dopušteni i poželi vam ugodnu večer?

Zaboravite. Na ovom putovanju pravila su obrnuta. Plješćite. Vičite. Smijte se. Fotografirajte. Snimajte. Ako zazvoni mobitel? Preživjet ćemo. Naizgled simpatična dosjetka. Komunikacijski - puno više od toga. Prije nego što je odsvirao prvu notu, Matej je publici poslao vrlo jasnu poruku: Ne želim da samo gledate. Želim da budete unutra. Srušio je nevidljivu barijeru između „nas na pozornici“ i „vas u publici“. Nije komunicirao publici. Komunicirao je s publikom. A to nije isto. Koncert je počeo prvim povezivanjem. Sad smo spremni.

Imate kartu?

Imamo.

Dokumente?

Nakon priče s policajcem, bolje da imamo.

Odlično.

Možemo krenuti.

Kamo?

Nemamo pojma.

Ali već znamo da želimo ići.

Jer karta za Clasick Crossover Revolution vrlo brzo prestaje biti obična ulaznica za koncert.

Postaje karta za putovanje. Dokumenti? Recimo da su integrirani. Prtljaga nepotrebna. Predviđeno trajanje putovanja 75 minuta. Odredište - nepoznato. Vođa puta - Matej Meštrović. Samo nemojte očekivati turističkog vodiča sa zastavicom u zraku i ono: „Molim grupu da me prati.“ Kod njega se prati glazbom.

A prvo prijevozno sredstvo? Balon na vrući zrak. Dižemo se. Ispod nas Hrvatska. Poznati krajolici odjednom izgledaju drugačije kada ih gledate odozgo dok ih prati glazba uživo, a veliki ekran iza izvođača zid Lisinskog pretvara u prozor. I nisam mogla ne pomisliti koliko je upravo balon savršen početak ovog putovanja. Ponekad stvarno moraš izaći iz svog balona. A ponekad moraš ući u njega da bi stvari prvi put vidio iz druge perspektive. Te večeri napravili smo oboje. Iz balona gledamo Hrvatsku. A onda idemo dalje. Prema Europi. Presjedamo. Iz balona u vlak.

I počinje jedan prilično neobičan glazbeni interrail. Kroz prozor promiču gradovi, prizori i stoljeća, a na našem se putu pojavljuju Mozart, Bizet, Brahms, Orff... I jedan posebno važan putnik. Gospodin Antonio Vivaldi. Samo što ovaj Vivaldi očito nije pročitao vlastiti turistički program. Njegova Četiri godišnja doba kod Meštrovića više nisu uredno spremljena u 18. stoljeću. Proljeće, ljeto, jesen i zima ( ona će je tek dobiti) dobivaju sliku, pokret, novi ritam i novu dramaturgiju. Vivaldi putuje s nama kroz Europu, preskače gotovo tri stoljeća i odjednom komunicira s publikom 2026. godine. Kao da je partituru ostavio otvorenom s kratkom porukom:

„Matej, nastavi.“ I Matej nastavlja. Upravo tu cijela večer za mene prestaje biti samo priča o crossover glazbi. Postaje priča o komunikaciji. Razgovoru između stoljeća, kultura i generacija. Između klasične glazbe i filmskog jezika. Čovjeka i tehnologije. Pozornice i gledališta. Između Vivaldija i nas. I nitko nikome ne mora dokazivati da je njegov jezik važniji. Samo moraju pronaći mjesto na kojem se razumiju. Možda je upravo to najveća snaga onoga što Matej radi.

On publici ne govori: „Dođite vi u moj svijet i prvo naučite njegova pravila.“ On dolazi po publiku tamo gdje ona jest.

I kaže: „Idemo zajedno.“ Zato klasiku ne pokušava našminkati da bi izgledala mlađe. On joj otvara vrata. Izvodi je iz koncertnih ladica, iz stoljeća u kojem je nastala i iz naših očekivanja kako bi „trebala“ zvučati. Kao da Vivaldiju kaže: Dosta Venecije. Idemo malo na put. I Vivaldi ide. Njemu dokumenti očito nisu trebali. Na velikom ekranu iza izvođača smjenjuju se vizualni svjetovi koje je Matej mjesecima stvarao uz pomoć umjetne inteligencije.

I opet -  komunikacija. Ovoga puta između čovjeka i stroja. Ali AI ne preuzima priču. Matej ga koristi da bi je ispričao. Umjetna inteligencija može proizvesti čudesnu sliku, ali netko mora znati zašto je ta slika ondje i što njome želi reći. Alat se promijenio. Potreba čovjeka da drugom čovjeku ispriča priču nije. Tehnologija je alat. Odnos je još uvijek ljudski.

A onda u priču ulazi Borna Šercar. Čovjek kojem očito nije preporučljivo ostaviti bilo kakav predmet u blizini jer postoji ozbiljna mogućnost da će iz njega izvući ritam.

Bubnjevi?

Naravno.

Udaraljke?

Očekivano.

Boce?

Pa kad smo već na putu... Matej i Borna na pozornici više djeluju kao dva prijatelja kojima je netko dao veliku pozornicu i rekao: „Dobro, dečki, što još možete smisliti?“ Jedan započne. Drugi odgovori. Jedan izazove. Drugi prihvati. To je razgovor instrumentima. I publika ga razumije bez prijevoda. A onda izazov.

Nova skladba u pet minuta.

Molim?

Pet.

Publika je ondje. Vrijeme ide. Ideja mora nastati sada. Nema sigurnosne mreže. Nema naknadne montaže. Nema „ovo ćemo poslije popraviti“. I baš usred večeri pune umjetne inteligencije i velikih projekcija jedan od najljudskijih trenutaka postaje – stvaranje pred nama. U realnom vremenu. Bez gumba „undo“. Možda će biti savršeno. Možda neće. Ali bit će stvarno. U svijetu algoritama, filtera i savršeno montiranih trenutaka, Matej publici pokazuje nešto što postaje gotovo luksuz: autentičan trenutak nastajanja. I zapravo je cijelu večer takav. Od skakutavog ulaska na pozornicu i priče o policajcu do načina na koji razgovara s ljudima. Kao da smo svi sjeli za jedan golemi stol u Lisinskom. Ta otvorenost povezuje. A onda nam preko Atlantika stiže još jedan putnik. Matthew Mayer.

Američki pijanist čiji je album Beautiful You dosegnuo prvo mjesto Billboardove New Age ljestvice. Još jedna kultura. Još jedan glazbeni senzibilitet. Još jedan jezik kojemu ne treba prevoditelj. Amerika i Zagreb te večeri nisu udaljeni tisućama kilometara. Dijeli ih nekoliko koraka na pozornici Lisinskog. A naš vođa puta? Na početku – crni frak. Klavir. Elegancija. Lisinski. A onda - ružičasto. Pink Panther Matej. Jer tko je rekao da se s putovanja morate vratiti odjeveni kao kad ste krenuli? Od crnog prema ružičastom. Od očekivanog prema neočekivanom. Od Hrvatske gledane iz balona prema Europi gledanoj iz vlaka. Od Vivaldija prema umjetnoj inteligenciji. Od formalnog „molimo publiku da ne...“ prema: „Ajmo zajedno.“

Upravo je u tome međugeneracijska snaga ove večeri. Netko je u priču ušao kroz Vivaldija. Netko kroz klavir. Netko kroz film. Netko kroz AI, ritam ili humor. Netko možda samo kroz ružičasti frak. Nije važno kroz koja ste vrata ušli. Važno je da smo se unutra sreli. I baš kada smo pomislili da je putovanje pri kraju, stiže savršen mali filmski epilog.

Matthew Mayer ponovno se pojavljuje. U rukama nosi tacnu s tri čaše vode. Hoda odmjereno, elegantno, gotovo ceremonijalno, u maniri uglađenog konobara zagrebačke Esplanade. I odjednom se vraća jedna od slika iz filma koji smo na ovom putovanju već gledali. Esplanade. Elegancija nekog drugog vremena. Vlakovi. Putnici. Susreti. Priče. Samo što film sada više nije na velikom ekranu. Film je sišao među nas. Amerikanac je postao konobar Esplanade. Tacna je stvarna. Tri čaše vode su stvarne. A pred nama tri virtuoza:

Matej Meštrović. Borna Šercar. Matthew Mayer.

I možda se upravo u tom malom gegu najbolje vidjelo o čemu je cijela večer govorila.

O povezivanju. Amerike i Zagreba. Vivaldija i 2026. Filma i pozornice. Tehnologije i čovjeka.

Tri različita umjetnika koji se na kraju svega zajedno - igraju. Umjetnost može biti velika i ozbiljna stvar, ali to ne znači da se njome ne smijemo igrati. Biti virtuoz, a ostati zaigran. Prijeći ocean, stoljeće, glazbeni žanr ili generacijsku granicu i pronaći zajednički jezik. Nekad je taj jezik Vivaldi. Nekad klavir. Nekad ritam odsviran na boci. A nekad su dovoljne tri čaše vode na tacni. Možemo imati najbolju tehnologiju, najveće ekrane, najbrže algoritme i tisuću kanala kojima nešto možemo poslati svijetu. Ali komunikacija se ne događa onda kada smo nešto poslali. Događa se kada smo nekoga uspjeli uključiti. Kada se čovjek s druge strane osjeti pozvanim. Viđenim. Dobrodošlim. I kada umjetnik ne mora glumiti nedodirljivu zvijezdu da bi ispunio Lisinski. Ponekad je dovoljno da na pozornicu uđe skakućući, široko se nasmije i razgovara s ljudima kao da su mu upravo došli na kavu.

Matej k'o Matej. Otvoren. Iskren. Svoj. Nakon 75 minuta ponovno smo u Zagrebu. Ista dvorana. Ista sjedala. Ali iza nas su Hrvatska gledana iz balona, Europa iz vlaka, Vivaldi, film, umjetna inteligencija, Bornine boce i udaraljke, skladanje u pet minuta, Amerika, Esplanade, tri čaše vode i jedan crni frak koji je putem nekako postao ružičast.

Matej Meštrović obilježio je 35 godina karijere. Mogao je gledati unatrag. Napraviti retrospektivu. Pokazati nam gdje je sve bio. Umjesto toga pokazao nam je kamo još možemo ići. 

I zato se na kraju moram vratiti na početak.

Imate kartu?

Imamo.

Dokumente?

Imamo.

Možemo proći?

„Gospodine Meštrović, ne može.“

Srećom, ipak je mogao.

Jer da nije, ostali bismo sjediti u Lisinskom s kartama za putovanje bez vođe puta.

A mi sada znamo ono što policajac nekoliko sati ranije još nije mogao znati.

Matej nije samo morao doći do Lisinskog. Morao nas je odvesti iz njega. I vratiti 75 minuta poslije - možda samo za nijansu otvorenije prema svijetu izvan vlastitog balona.