TRILOGIJA O POKLONIMA - Pokloni su govorili puno prije nas

Izgleda da nas je priča o poklonima zaintrigirala više nego što sam očekivala. A sudeći po pitanjima koja su stigla nakon prvog dijela, posebno vas zanima - onaj jedan poklon. Do njega ćemo još doći. Za sada, jeste li spremni nastaviti?

U prvom dijelu ostali smo na jednoj jednostavnoj ideji:

Poklon je komunikacija. Ali neke od najzanimljivijih poruka u ljudskoj povijesti nikada nisu bile napisane.

Bile su poklonjene. Puno prije poruka, mailova, čestitki i emotikona, ljudi su jedni drugima slali predmete. I njima govorili puno više od: „Mislio sam na tebe.“

Govorili su:

„Poštujem te.“

„Želim mir.“

„Želim savez.“

„Priznajem tvoj položaj.“

„Želim da znaš tko sam ja.“

A ponekad i:

„Nemoj zaboraviti što sam ti dao.“

Naši preci možda nisu imali WhatsApp, ali definitivno su znali poslati poruku. Samo je ponekad dolazila u obliku zlata, hrane, zemlje, nakita, životinje ili predmeta dovoljno vrijednog da druga strana vrlo dobro razumije da ne prima samo stvar. Jer kroz povijest poklon je pratio i pomagao stvarati odnose.

A ponekad ih je mijenjao. Francuski antropolog Marcel Mauss prije gotovo sto godina postavio je naizgled jednostavno pitanje:

Zašto ljudi uopće daruju?

I otkrio nešto što ćete prepoznati bez čitanja ijedne stranice antropologije. Netko vas pozove na večeru.

Sljedeći put vi zovete njega. Netko vašem djetetu donese poklon za rođendan. Kada dođe rođendan njegova djeteta, vrlo vjerojatno nećete doći praznih ruku. Susjeda vam donese kolač. Vi joj nekoliko dana poslije vratite posudu, ali nekako posuda rijetko ide potpuno prazna.

Zašto?

Nitko vam nije objasnio pravilo. Niste ništa potpisali. Nema pravilnika na hladnjaku. A ipak ga znate.

Mauss je taj neobični ljudski ples sveo na tri radnje: dati, primiti, uzvratiti.

Jer činjenica je da poklon ne završava onoga trenutka kada prijeđe iz jedne ruke u drugu.

On nešto pokrene. Davanjem nešto govorimo. Prihvaćanjem odgovaramo. Uzvraćanjem nastavljamo odnos.

Ne znači to da iza svakog buketa vreba emocionalni računovođa s Excel tablicom. Ali znači da nakon dara između dvoje ljudi postoji nešto što prije možda nije postojalo, a to je veza.

I želite li vidjeti koliko je ta veza stvarna, napravite nešto vrlo jednostavno.

Odbijte poklon.

Ako je poklon samo predmet, ne bi se trebalo dogoditi ništa posebno.

„Ne treba mi.“

„U redu.“

Kraj.

A sada pokušajte vratiti zaručnički prsten. Odjednom više nitko ne razgovara o komadu metala.

Jer poruka nije: „Hvala, ali ovaj model mi baš ne odgovara.“ Poruka je malo veća. Odbiti dar ponekad znači odbiti gestu, odnos ili mjesto koje nam netko u tom odnosu nudi.

A sada zamislite da nije riječ o prstenu.

Nego o kruni.

I da se ne pokušavaju razumjeti dvoje ljudi koji su se trebali vjenčati, nego dvije kulture koje imaju potpuno različite ideje o tome što ta kruna znači.

Godina je 1608. Engleski kolonisti u Virginiji pokušavaju izgraditi odnos s Powhatanom, moćnim poglavarom konfederacije domorodačkih naroda. Među darovima koje mu donose nalazi se i kruna kralja Jamesa I. Englezima je ideja vjerojatno izgledala veličanstveno. Kruna. Ceremonija. Počast.

I jedan mali problem.

Da bi ceremonija izgledala onako kako su je zamislili, Powhatan bi trebao kleknuti. Powhatan nema nikakvu namjeru kleknuti. I odjednom jedan predmet otkrije cijeli problem ljudske komunikacije.

Jer Englezi možda misle: „Odajemo ti počast.“

A Powhatan može čitati: „Tražite od mene da priznam da je vaš kralj iznad mene.“

Prema povijesnim zapisima odbijao je kleknuti pa su ga Englezi na kraju fizički pritisnuli dovoljno da mu stave krunu na glavu. Nije baš trenutak koji biste poslije opisali kao spontano međukulturalno razumijevanje. Ali upravo je zato toliko zanimljiv.

Isti predmet. Jedna namjera. Dvije potpuno različite poruke. I možda se upravo tu krije jedna od najvažnijih stvari u cijeloj priči o poklonima: nije dovoljno znati što ste nekome dali. Morate razumjeti što je druga osoba primila. Jer poklon, kao ni bilo koja druga poruka, ne pripada potpuno onome tko ga šalje. Onoga trenutka kada ga date, druga osoba počinje ga čitati. A ponekad pročita nešto sasvim drugo od onoga što ste mislili da ste napisali. Ako vam se kruna čini kompliciranom porukom, pričekajte.

Ljudi su uspjeli i sat pretvoriti u politički razgovor.

U odnosima Habsburgovaca i Osmanskog Carstva razmjenjivali su se vrijedni diplomatski darovi: srebro, luksuzni predmeti, mehaničke naprave i satovi. Na prvi pogled, raskošna diplomacija. Ali u 16. stoljeću habsburški vladari slali su osmanskom sultanu redovite vrijedne darove povezane s održavanjem mira i političkih odnosa. I ono što jedna strana naziva darom, druga u određenom odnosu može razumjeti kao tribut. Odjednom sat više nije sat. Može govoriti: „Želimo mir.“ Ali može govoriti i: „Priznajemo tvoju moć.“

Predmet se nije promijenio. Promijenio se odnos u kojem ga čitamo.

I možda je granica između dara, obveze i demonstracije moći ponekad puno tanja nego što volimo misliti. Ponekad stane u samo jedno pitanje:

Tko si može priuštiti ne uzvratiti? A ako vam se sve ovo čini pretjerano kompliciranim načinom slanja poruka, ne brinite. Vladari su znali biti i nešto izravniji.

Ponekad jednostavno pošaljete - slona. Abasidski kalif Harun al-Rashid poslao je Karlu Velikom slona poznatog kao Abul-Abbas. Kroz povijest su vladari razmjenjivali i druge egzotične životinje: leoparde, lavove, deve, pa čak i nosoroge. Jer ako želite drugom vladaru reći: „Naš odnos mi je važan“ možete, naravno, poslati pismo.

Ali slon ima određenu dramaturgiju koju je teško postići pergamentom.

I opet dar govori nekoliko stvari odjednom. Poštujem te. Želim održati naš odnos. Ali, budimo pošteni, vjerojatno i: Pogledaj što ti ja mogu poslati. I baš tu priča postaje zanimljivija. Poklon postaje mala biografija onoga koji poklanja. Govori o njegovu ukusu, mogućnostima, položaju, moći, ali možda najviše govori o tome kako želi biti viđen.

I mogli bismo sada pozvati Bourdieua da nam objasni simbolički kapital. I hoćemo. Ali ne još. Jer između slona i Bourdieua postoji nešto što mi je puno draže. Umjetnost. Na trenutak zaboravite kraljeve, saveze i političku moć. Zamislite da nekome ne pokušavate reći:

„Poštujem te.“ Ni: „Priznaj moju moć.“ Ni: „Sada mi nešto duguješ.“

Nego samo: „Volim te.“

Što onda poklonite?

Možda ništa što se može kupiti. Možda nešto napravite. Naslikate. Napišete. Skladate. Izgradite.

Jeste li ikada razmišljali koliko je umjetnosti nastalo upravo zato što je netko pokušavao drugoj osobi reći nešto za što obična rečenica nije bila dovoljna? Netko naslika sliku. Netko napiše pjesmu. Netko sklada glazbu. Netko napiše knjigu. A netko, ako slučajno raspolaže carstvom, izgradi Taj Mahal.

Danas ga gledamo kao jedno od najpoznatijih arhitektonskih djela na svijetu. Ali prije nego što je postao spomenik koji poznaje cijeli svijet, nastao je iz nečega vrlo privatnog. Šah Džahan dao ga je izgraditi u spomen na svoju suprugu Mumtaz Mahal nakon njezine smrti. I tu me priča o poklonima odjednom odvede na sasvim drugo mjesto. Jer što zapravo radimo kada osjećaju pokušamo dati oblik?

Kako sačuvati nekoga koga ne možete zadržati? Netko za odgovor ima bijeli mramor i cijelo carstvo. Mi ostali uglavnom raspolažemo nešto skromnijim budžetom. Ali potreba možda nije toliko različita. Nečemu što ne možemo dotaknuti pokušavamo dati oblik koji možemo.

Ljubavi.

Zahvalnosti.

Ponosu.

Čežnji.

Sjećanju.

Netko to napravi građevinom. Netko slikom. Netko pjesmom. A netko knjigom. I kad smo već kod knjiga...

Jeste li ikada pomislili da možda najzanimljivija poruka u knjizi uopće nije ona napisana u posveti?

Možda ju je netko tko stvarno zna pisati sakrio puno bolje. Možda je u naslov ubacio riječ koja za tisuće čitatelja znači jedno, a za jednu osobu nešto sasvim drugo. Možda među stotinama stranica postoji rečenica preko koje će svi prijeći, a samo će jedna osoba zastati.

Jer samo ona zna. Možda cijela priča nosi nešto što nikada nije napisano kao posveta.

Naravno, mi to ne možemo znati.

Ali nije li upravo u tome čar?

Tisuće ljudi mogu gledati istu sliku. Čitati istu knjigu. Slušati istu pjesmu. A negdje možda postoji jedna osoba koja zna: „Ovo je bilo za mene.“ I odjednom umjetnost napravi nešto vrlo slično poklonu. Uzme nešto nevidljivo između dvoje ljudi i da mu oblik. Nešto što može ostati dugo nakon što je trenutak prošao. Ponekad i dugo nakon što su ljudi prošli. Ljubavi završe. Ljudi odu. Carstva nestanu. A ostane građevina. Slika. Pjesma. Knjiga. I priča koju je netko u njih utkao.

I sad se možemo vratiti Bourdieuu. Jer postoji još jedan sloj. Sve što biramo, stvaramo ili poklanjamo ne govori samo: „Što osjećam prema tebi?“ Govori i: „Tko sam ja?“ Pierre Bourdieu pokazao je koliko su društveni život, ukus, status i ono što nazivamo simboličkim kapitalom povezani.

Pojednostavljeno: stvari koje biramo ne govore samo što nam se sviđa. Govore nešto o tome tko smo, gdje pripadamo i kako želimo da nas drugi vide. A poklon je savršeno mjesto za takvu komunikaciju. Kada vam nešto dajem, ne govorim samo o vama. Govorim i o sebi. Koje vino donosim. Kakvu umjetninu biram. Koju knjigu poklanjam. Kakav sat. Je li dar osoban. Rijedak. Promišljen. Pokazuje li da poznajem vaš ukus ili  sam pet minuta prije zatvaranja trgovine panično zgrabila prvo što sam vidila. Čak i kada tvrdimo da nam status uopće nije važan, predmeti nastavljaju komunicirati umjesto nas. Ponekad nepristojno glasno. I zato jedan poklon može istodobno govoriti osobi kojoj ga dajemo: „Poznajem te.“

A svijetu oko nas: „Pogledajte kakav je naš odnos.“ Zaručnički prsten je savršen primjer.

Privatna poruka između dvoje ljudi. Koja se nosi javno. I koju svi oko njih znaju čitati. Slično vrijedi za luksuzne poklone, svadbene darove, naslijeđeni nakit, poslovne poklone. Predmet prestane biti samo privatna stvar. Postane znak. A ljudi su oduvijek bili vrlo dobri u čitanju znakova.

I, naravno, u uspoređivanju.

Što nas polako vraća onamo odakle je cijela ova trilogija krenula. Jednom tuđem poklonu. I našem gotovo neodoljivom porivu da o njemu imamo mišljenje. Ali prije nego što se vratimo njemu, nakon kraljeva, kruna, slonova, antropologa, umjetnosti i Taj Mahala, vrijeme je da se vratimo tamo gdje pokloni možda najčešće govore.

U vlastitu kuhinju.

Netko vam prvi put dolazi na večeru i donese vino. Ne zato što bez njega prijeti žeđ. Nego zato što vino kaže: „Hvala što si me pozvala.“ Idete nekome tko je bolestan i nosite juhu. Može je naručiti. Ali ova govori: „Brinem se za tebe.“ Vratite se s putovanja s magnetom za hladnjak koji realno nikome nije trebao. Ali ni on nije došao riješiti problem hladnjaka. Došao je reći: „Bio sam daleko i tamo sam se sjetio tebe.“ Poklanjamo kada se netko rodi, diplomira, odlazi, kada se vrati, kada uspije, kada pati.

Kada želimo zahvaliti, čestitati, ispričati se ili jednostavno reći nešto za što nam riječi nisu dovoljne.

Kao da rečenici pokušavamo dati fizički oblik. Možda nemamo Taj Mahal. Ali princip je, začudo, još uvijek isti. A onda vrijeme napravi još nešto. Promijeni jezik kojim predmet govori. Sat koji je danas simbol uspjeha za trideset godina možda više nema nikakve veze sa statusom. Postane: „Ovo mi je dao…“ Prsten prestane biti komad nakita. Postane: „Ovo je nosila moja baka.“ Knjiga prestane biti samo knjiga. Možda zbog posvete. A možda zbog jedne rečenice koju nitko osim vas nikada nije pročitao na isti način. I tada se dogodi možda najljepša transformacija od svih. Predmet koji je nekada služio komunikaciji počne služiti pamćenju. Više ne govori samo: „Mislio sam na tebe.“ Počne govoriti: „Ova osoba je bila ovdje.“ I zato neke sasvim obične stvari jednoga dana ne bismo dali ni za kakav novac, jer su postali priča.

I tu bih mogla završiti. Ali ostao je još onaj poklon s početka. Nakon prvog dijela iznenadilo me koliko vas je pitalo isto:

„Dobro, ali što je ona zapravo dobila?“ Što je, moram priznati, pomalo savršeno.

Jer nakon svega što smo upravo prošli: od antropologije i kruna do slonova, umjetnosti i Taj Mahala, završili smo točno tamo odakle smo krenuli.

I dalje nas kopka tuđi poklon. Samo što sada možda možemo postaviti zanimljivije pitanje.

Ne samo: „Što je dobila?“ Nego: Zašto nam je toliko važno koliko je netko drugi dobio?

I kada smo već tako dobri u procjenjivanju tuđe mjere... tko je uopće odlučio koliko je previše?

E, tu počinje posljednji dio ove priče.

Uskoro