PRIČA O JEDNOM MALOM VELIKOM ROĐENDANU

Jel' se vi veselite rođendanima?

Ja se veselim.

Jako.

I nema veze što se, kako nižem ove svoje perle života, iskreno ponekad malo pogubim u brojevima. Nekad koju ukradem. Nekad dodam. Nekad ne znam na prvu ni zbrojiti. Ali nema veze. Sve su moje. Svaka godina. Svaka ludost. Svaka pobjeda. Svaki pad. Svaki ožiljak. Svaki osmijeh. Svaka priča. Perlu po perlu nižem tu svoju veliku, potpuno neponovljivu hand made ogrlicu života. Neke su sjajne. Neke malo izgrebane. Neke bih možda najradije sakrila negdje otraga. Ali sve su moje. I svaka mi je nešto donijela. A ono najvrjednije što su mi donijele su ljudi.

Ove godine nisam organizirala ništa. A dobila sam sve. Usred vikenda kongresa, sasvim slučajno, svečana večera pala je baš u noć mog rođendana. Slučajno za organizatore. Za moje ljude očito idealna prilika. Naravno, nisu propustili napraviti iznenađenje.

U ponoć – torta pažljivo birana od moje Dijane. Svjećice. Jasno, skraćena verzija broja svjećica, znaju Tea, Kaltrina i Karla kako neke brojke jednostavno ljepše izgledaju u skraćenoj verziji.. Jer budimo realni, za originalnu verziju više nisam sigurna imam li dovoljan kapacitet pluća da ih ugasim jednim puhanjem, a torta bi već morala zadovoljiti tehničke uvjete za Guinnessovu knjigu rekorda. Neke stvari ipak treba prilagoditi realnim mogućnostima.  A divna ekipa iz Mandrača vođena mojom Ivanom donijela ju je na najljepši način. Gotovo bajkovito. Pjesma. Zagrljaji. Čestitke. Smijeh. Ma, bajka. A moji divni kolege i prijatelji pobrinuli su se i za još jedan važan detalj. Naočale. PARTY. Fluorescentno žute, naravno. Jer me dovoljno dobro poznaju da znaju kako je to jedina verzija takvog pomagala koju bih prihvatila bez otpora. Aluzija na moj vid, jasno, nije bila nimalo slučajna. Jer i meni su te perle života donijele onu čudnu pojavu da su slova posljednjih godina nekako sve sitnija. Ja sam, naravno, ista. Font je problem. Za čitanje ipak treba malo povećati.  Ali upravo je to predivno.

Kad shvatiš koliko se poznajemo. Kad ljudi znaju što će te dirnuti. Što će te nasmijati. Gdje te smiju malo bocnuti jer znaju da ćeš se ti smijati još glasnije. Kad ne moraš objašnjavati sebe jer te netko jednostavno zna. A onda su krenule poruke. Pozivi. Zagrljaji. Čestitke. Neke poruke imale su nekoliko riječi. Neke su postale pravi mali eseji. Dobila sam priče. Prozu. Motivirajuće riječi. I svaku sam pročitala. Neke i više puta. Jer nemojte misliti da kod mene riječi prolaze samo tako. Ne prolaze. Ostaju. Iza svake je netko zastao u svom danu i odlučio dio svog vremena pokloniti meni. Ali imam ja i svoje ljude koji nisu čestitali.  I da odmah razjasnimo  i njih volim. Jer imam oko sebe i one poput mene kojima datumi jednostavno nisu najjača disciplina. Mi se volimo cijele godine, samo se rođendana sjetimo… malo kasnije. Nazvat će. Za dva dana. Za pet. Možda kad vide ovu objavu.  I bit će točno onako kako treba biti. Jer i ja sam ta. Mogu voljeti čovjeka do neba i svejedno mrtva-hladna nekoliko dana kasnije shvatiti: Ajme. Bio mu je rođendan. Pa nazovem. Čestitam. Nasmijemo se. I nastavimo gdje smo stali. Jer prijateljstvo koje vrijedi ne stane u jedan datum u kalendaru. A imam i jednu posebnu kategoriju prijatelja. Mi smo otišli korak dalje. Mi jedni druge tradicionalno podsjećamo na vlastiti rođendan.  Otprilike: „Samo da te podsjetim, meni je rođendan.“ „Aha. Dobro da si rekla.“ I onda uredno slijedi čestitka. To nam je već postala tradicija i jedna od naših glavnih zezancija. Nema glume. Nema: „Jaooo, pa naravno da sam znao!“ Nisi. Nisam ni ja tvoj. Podsjetimo se. Čestitamo. Nasmijemo se. I volimo se dalje.  Ljubav se, srećom, ne mjeri time jesi li zapamtio datum. Mjeri se time jesi li tu kad je važno. A ja znam tko je tu. Zato na mojoj ogrlici svoje mjesto imaju i oni koji su čestitali točno u ponoć, i oni koji su napisali tri stranice, i oni koji će me nazvati nekoliko dana kasnije s legendarnim: „Znam da je bio… samo nisam znao kad.“  Sve su to moje perle. A onda sam dobila još nešto. Pjesmu. Ali ne samo napisanu pjesmu. Da, da…

UGLAZBLJENU PJESMU. Hvala ti, Željko Lovrić.  Uskoro ću je podijeliti i s vama.

Jer neke poklone poželiš sačuvati za sebe, a neke jednostavno moraš podijeliti da ih čuju i drugi.

A ostali pokloni? E, ne. Tu ćemo stati. Nisam vam ga otkrila ni u trilogiji, neću ni sada.

Nećete baš sve saznati. Reći ću samo da su moji prijatelji nevjerojatno kreativni. Da me poznaju. I da sam sretna što ih imam. Oni poklanjaju najbolje.

Onda moja mama. Mama k'o mama. Najljepši poklon.  Ako su svi ti divni ljudi koje mi je život putem donio perle na mojoj ogrlici, onda je moja obitelj njezina kopča. Ona koja sve drži zajedno. Možda kopča nije uvijek najupadljiviji dio ogrlice. Ali bez nje… sve bi se perle rasule. I zato sam, naravno, morala do mame. A mama zna da sam na dijeti. Zna za moje kalorijske zbrojeve. Zna da se zbraja, oduzima, računa… Dakle - torta otpada. Ali čekaj malo. Rođendan bez torte? Kod mame? Ne ide. I tu se pokazalo da kreativnost očito ima genetsku komponentu.

Rješenje? KRUH. Da. Kruh bez ičega. Na stalku za tortu. Jer ako je na stalku za tortu, onda je torta. Molim lijepo. I svijeća. Jedna. Ne zato što slavim prvi rođendan naravno, premda mi se ta matematička interpretacija jako sviđa. Nego jedna ozbiljna svijeća. S dovoljno voska da simbolično može predstavljati sve moje perle života, a opet dovoljno mudro odabrana da njihov točan broj ostane zaštićen osobni podatak.  Gledam svoju jednu stratešku svijeću. I smijem se. Jer smijeh je moj život. I baš je taj kruh bio jedna od najljepših torti koje sam ikada dobila.  I taman kad sam pomislila da sam ovaj rođendan, unatoč svemu, kalorijski odradila gotovo besprijekorno… dolazim navečer doma. I tamo… Ne jedna. DVIJE TORTE. Moram li vam uopće reći da su baš one koje najviše volim? Ne moram. Moji najdraži me poznaju. A prijatelji su tu da pomognu kad čovjeku postane teško. Pa smo problem, kao ozbiljni i odgovorni ljudi, riješili zajedno. Pojeli smo torte. I tako sam ja, u eri svojih kalorijskih zbrojeva, uspjela za jedan rođendan imati TRI TORTE I JEDAN KRUH. Ma savršeno. Ako to nije životni smisao za humor, onda stvarno ne znam što jest. I kad sve zbrojim, a već smo utvrdili da sa zbrajanjem godina nisam baš najpouzdanija, ostaje mi ova moja priča o jednom malom velikom rođendanu. Priča o tortama i jednom kruhu. O svjećicama koje je mudrije ne brojiti.  O porukama, pozivima, kavama, ručku, pjesmi, zagrljajima i smijehu. Priča o ljubavi. O ljudima.

O tome koliko je veliko bogatstvo kad te ljudi poznaju. Kad te žele razveseliti. Kad te se sjete.

I kad se ne sjete na vrijeme, ali znaš da te vole.  Kad ti napišu tri riječi ili tri stranice. Kad ti napišu pjesmu. Kad je uglazbe. Kad nazovu. Kad dođu na kavu. Kad sjednu s tobom za ručak. Kad te zagrle. Kad ti donesu tortu. Kad ti, ako treba, donesu i kruh i proglase ga tortom.  Zato hvala svakome tko je ovih dana dodao svoju perlu na moju ogrlicu. Hvala na svakoj poruci koju ste ispisali. Hvala i vama koji ćete se tek sjetiti. Bez panike.

Poznajem vas.  I ništa od toga ne uzimam zdravo za gotovo. Moje perle života nastavljaju se nizati. Jedna po jedna. Neke donesu iskustvo. Neke ožiljak. Neke ludi smijeh. A one najljepše donesu ljude. I imam svoju kopču. Svoju obitelj. Onu koja tu moju veliku, šarenu, pomalo luckastu, potpuno nesavršenu i samo moju hand made ogrlicu života čvrsto drži na okupu.

Zato da… Volim rođendane. Jako. Volim ih jer me barem jednom godišnje natjeraju da zastanem, pogledam tu svoju ogrlicu i shvatim koliko sam zapravo dobila.

I zato, ako baš želite znati koliko imam godina…

molim vas…ne brojite mi svjećice.

Brojite mi ljude. A njih imam jako puno.

Doduše… kao i svjećica.

Ali ako se bogatstvo jednog života mjeri ljudima koje voliš, ljudima koji vole tebe i pričama koje ste zajedno ispisali… onda nema nikakve dileme.

Ja sam stvarno bogat čovjek.  I neka se nižu. Perla po perla. Priča po priča. Čovjek po čovjek.

A za svjećice ćemo se već nekako snaći. Jedna je sasvim dovoljna.