Serijal: komunikacija, vikanje i asertivnost 2. dio Zašto ljudi viču?
Photo by RDNE Stock project: https://www.pexels.com/photo/a-woman-holding-placard-6257529/
Zašto ljudi viču? – Psihološka
i neurobiološka pozadina
Vikanje je jedno od najčešćih ljudskih ponašanja u situacijama stresa, sukoba ili snažnih emocija. Svi ponekad vičemo i svi smo ponekad izloženi tuđem vikanju.
Ali zašto uopće vičemo? Je li to nedostatak kontrole, loša komunikacija ili nešto dublje i biološki ukorijenjeno? U ovom blogu analiziramo psihološke, bihevioralne i neurološke mehanizme koji objašnjavaju zašto ljudi viču. Razumijevanje tih mehanizama ključ je za zdraviju komunikaciju.
1. Vikanje kao evolucijski
alarmni signal
Ljudski glas
je primarno sredstvo upozorenja. Tijekom evolucije glasnoća je služila kako bi:
- upozorila članove skupine na
opasnost,
- privukla pozornost u hitnim
situacijama,
- pojačala emocionalnu poruku.
Istraživanja pokazuju da ljudski mozak brže prepoznaje i procesira agresivne ili ljutite glasove nego neutralne [1]. Takvi glasovi aktiviraju sustave pažnje i pripreme na reakciju. Drugim riječima: vikanje je evolucijski kod za “obrati pažnju odmah”.
2. Uloga amigdale – mozak
prepoznaje vikanje kao potencijalnu prijetnju
Amigdala je dio mozga odgovoran za:
- detekciju prijetnje,
- obradu emocija,
- instinktivne reakcije
(borba–bijeg).
Studije pokazuju da glasni i ljutiti tonovi snažno aktiviraju amigdalu [2], što dovodi do fizioloških reakcija: ubrzan rad srca, napetost mišića, brža mobilizacija energije. Zato vikanje izaziva snažnu emocionalnu reakciju i kod onoga tko viče i kod onoga tko sluša.
3. Selektivna pažnja: mozak
registrira snažnije podražaje
Naš mozak obrađuje „važne“ informacije brže od neutralnih. Glasovi koji nose emocionalni naboj: aktiviraju sustave ranog slušnog procesiranja, izazivaju bržu reorientaciju pažnje, ne mogu se ignorirati čak ni kad to pokušavamo. Ovo je potvrđeno eksperimentalno: agresivni glasovi privlače pažnju već nakon 200–300 ms [1]. To objašnjava zašto ponekad ljudi viču kako bi bili „čujniji“.
4. Vikanje kao reakcija na
nemoć ili frustraciju
Psihološki,
vikanje često nastaje kada osoba:
- ne zna drugačiji način da
izrazi emocije,
- nema razvijene asertivne
vještine,
- osjeća da je ignorirana,
- želi povratiti kontrolu nad
situacijom,
- doživljava stres, frustraciju
ili preopterećenost.
Emocionalna
regulacija igra veliku ulogu, impulzivnije osobe imaju niži prag tolerancije i
brže posežu za vikanjem [3].
5. Vikanje kao naučeno
ponašanje
Mnogi ljudi viču jer: su vikanje doživjeli u djetinjstvu kao „normalan“ način komunikacije, nisu razvili modele mirnog izražavanja, su u okruženju gdje je vikanje dominantni stil interakcije.
Djeca
roditelja koji često viču razvijaju slične obrasce, ne zato što žele biti
agresivna, nego zato što uče promatranjem [4].
6. Kada vikanje (privremeno)
funkcionira
Vikanje kratkoročno: privuče pažnju, zaustavlja neželjeno ponašanje isporučuje poruku brže.
Zbog toga
mozak „nagrađuje“ vikanje, osoba ima osjećaj da je time postigla cilj.
Međutim, dugoročno:
- narušava odnose,
- stvara otpor,
- povećava stres,
- smanjuje učinkovitost
komunikacije.
O tome ću detaljnije govoriti u posebnom blogu o posljedicama vikanja.
7. Zaključak
Ljudi viču iz kombinacije evolucijskih, neuroloških, emocionalnih i socijalnih razloga. Vikanje nije samo „gubitak živaca“ ono je duboko ukorijenjen odgovor na prijetnju, frustraciju ili osjećaj da nas nitko ne čuje. Razumijevanje ovih mehanizama prvi je korak prema zdravim načinima komunikacije i razvoju asertivnosti.
U sljedećem blogu prelazimo na temu: „Kada je vikanje opravdano, a kada postaje problem?“
Reference:
- Frühholz S, Trost W, Grandjean
D. The role of the medial temporal limbic system in processing voices with
emotional arousal. NeuroImage. 2014;101:1–11.
- Frick A, Engman J, Alaie I, et
al. Loud and angry: Sound intensity modulates amygdala activation to angry
voices. NeuroImage: Clinical. 2017;14:80–87.
- Gross JJ. Emotion regulation:
Current status and future prospects. Psychol Inq. 2015;26(1):1–26.
- Grych JH, Fincham FD.
Interparental conflict and children’s adjustment: A cognitive–contextual
framework. Psychol Bull. 1990;108(2):267–290.
