Komunikacija u medicini: Odnos liječnika i pacijenta/bolesnika 3. - Verbalno komuniciranje

Komunikacija u medicini: Odnos liječnika i pacijenta/bolesnika 3. - Verbalno komuniciranje

Izazovi u komunikaciji liječnika i pacijenta svakodnevni su. Jezik i govor tijela kojim se služe i jedni i drugi trebali bi utjecati na razumijevanje u komunikaciji. No, s druge strane ti oblici komuniciranja često znaju stvoriti šumove u komunikaciji sa velikim posljedicama. Zbog važnosti ova dva oblika komunikacije u učincima komuniciranja posvećujem im novu pozornost.

Verbalna komunikacija se odnosi na izmjenjivanje poruka razgovorom između liječnika i pacijenta, temelji se  na dvije ravnopravne  komunikacijske vještine: razgovor i slušanje. Danas je novi koncept komunikacije između liječnika i pacijenta, suradničko-partnerski, po kojem  poruke koje liječnik tijekom razgovora upućuje pacijentu obvezuje  liječnika da sa istom pažnjom  (sa)sluša pacijenta.

Verbalno komuniciranje

Cilj razgovora između liječnika i pacijenta je utvrđivanje uzroka njegovih tegoba, tj. postavljanje dijagnoze, nakon čega će poduzimati mjere liječenja. U traganju za dijagnozom, liječnik kroz niz usmjerenih pitanja i potpitanja nastoji iz pacijenta „izvući“ sve bitne podatke koji će objasniti uzrok nastanka njegovih tegoba. U postizanju tog cilja najviše pomaže znanje stečeno na studiju medicine, potom iskustvo liječnika, tj. paradigme kojima je rješavao bolesnike sa sličnim  tegobama. Ako je znanje i iskustvo sretno ukomponirano, izvježban, iskusan liječnik samo na osnovu razgovora, ciljanih pitanja vrlo brzo stvara predodžbu o mogućim uzrocima tegoba. Metodom eliminacija odbacuje manje vjerojatne uzroke (tzv. diferencijalne dijagnoze), sužavajući ih na najmanji broj ili odmah, na osnovu patognomoničnih simptoma, postavlja dijagnozu.

Tijekom razgovoru sa pacijentom dolazi do izražaja liječnikova umješnost u ostvarivanju komunikacije. Kod onih liječnika koji su svladali umijeće komunikacije pacijent je suradljiv, potpuno se otvara, brzo stječe povjerenje u liječnika. Za razliku od potonjih, neki liječnici to umijeće nikada ne razviju do kraja, i kod takvih počesto dolazi do „kratkog spoja“ i teškoća na toj relaciji. Što se tiče komunikacije liječnik-pacijent, liječnik je taj koji se mora prilagoditi pacijentu, ravnajući se prema njegovom ukupnom psihofizičkom habitusu i stupnju obrazovanja.

Neetično je kada se liječnik razbacuje „silnim znanjem“ i „bombardira“ pacijenta medicinskim pojmovima i izrazima za koje je očito da ih pacijent nikada nije niti čuo. Umjesto toga, treba postavljati pitanja koja će pacijent (primjereno njegovoj izobrazbi!) dobro razumjeti i biti ponukan da na njih odgovori. Dakle, potrebno je prilagoditi i vokabular pacijentu, a ne upotrebljavati medicinske, latinske, izraze koje on ne razumije.

Lit.:

Izet Hozo: Internistička propedeutika s vještinama komuniciranja u kliničkoj medicini, Hrvatsko gastroenterološko društvo, Split, 2013.

Veljko Đorđević, Marijana Braš: Komunikacija u medicini-čovjek je čovjeku lijek, Medicinska naklada, Zagreb 2011.