Komunikacija u medicini: Odnos liječnika i studenta

Komunikacija u medicini: Odnos liječnika i studenta

Medicini je uvijek bio imanentan pojam umjetnosti, (ars medicinae). Liječenje bolesnika jeste umjetnost, ne podrazumijeva  samo rutinski pregled i liječenje, nego je  to, naprotiv  složen proces pristupa i  razgovora sa bolesnikom ( koji, također, ima terapijski učinak!), uz obvezatni  pregled bolesnika.  Makar je  predmet izlaganja ove knjige propedeutika, nužno je osvrnuti se na neke značajke prve karike u liječenju bolesnika, na liječnika i studenta medicine. Budući liječnici, studenti medicine su u klasičnoj medicini bili objekt, bili su  učenici na koje je iskusni liječnik-mentor, prenosio svoje znanje ex katedra. 

Liječnik - student

Danas se situacija stubokom promijenila, ravnajući se eksplozivnim rastom informacija, dostupnosti društvenih mreža, specijaliziranih tražilica i sl. tako da studenti lako usvajaju pojmove koje su prije mogli čuti jedino na predavanjima ili u knjigama. Izuzetno je bitan odnos mentora i studenta, način na koji će prenijeti informacije iskustva, njegov pristup,  jer od njega dobrim dijelom ovisi kakav će biti   budući liječnik. Dakako, međuodnos je dvosmjeran, jer i studenti  trebaju  biti aktivni  primatelji informacija, kako je navedeno u početku poglavlja , i u svim fazama edukacija imati aktivan pristup: moraju prethodni dobro pročitati i naučiti teoretski štivo o kojem se govori na vježbama.

Medicina je poziv kojem se prilazi s ljubavlju,  samo motivirane osobe mogu završiti studij medicine. I to, ne zbog težine studija,  nego više  zbog činjenice da je  sintagma „pomoć bolesnom čovjeku“  geslo i  lajtmotiv  tijekom studija medicine. Da bi mentor - liječnik mogao i znao prenijeti svoje znanje i iskustvo  mora, osim knjiškog i iskustvenog znanja, imati  i sposobnost i talent za transfer (prijenos) svoga znanja i iskustva. Moderan pristup liječnik- student  u odnosu na klasični ne dozvoljava voluntarizam.

Pedagoško-didaktički pristup

Današnji liječnici-mentori u svom kurikulumu moraju imati završen tečaj o  osposobljenosti za prijenos znanja i iskustva na studente. Ono što se ne može nadoknaditi nikakvim tečajevima niti dopunskom izobrazbom je ljubav prema pozivu mentora (klasičnog učitelja) što  uključuje sve njegove značajke: od pristupa mladom kolegi - studentu, razvijanje prijateljskog okružja u kojem se student osjeća kao subjekt , a ne kao objekt, njegov način transfera iskustva i znanja. Taj način može biti autoritativan, pa student osjeća strahopoštovanje i prikrivenu bojazan od mentora, što otežava komunikaciju ili opušten, prijateljski, pa student rado stupa u komunikaciju sa mentorom.

Razvidno je  da je pravi pristup negdje na sredini između dva pobrojana: kod autoritativnog pristupa zbog  straha student neće moći ostvariti pravilan odnos jer ga sputava  pretjerana autoritativnost  mentora,  a  kod  previše prijateljskog  odnosa, mentor riskira da izgubi  autoritet kod studenta. Tijekom studija medicine studente će po(d)učavati čitava plejada mentora (nastavnika) čiji će se talenti za transfer znanja i iskustva značajno razlikovati. Neki će biti vrsni znastvenici, visoko rangirani u akademskim zvanjima,međutim   sa vrlo lošom sposobnošću komunikacije.

Kompleksna uloga mentora

Naprotiv, bit će i onih  koji nisu „okićeni“ brojnim  titulama,  ali će ih studenti voljeti jer znaju prenijeti svoje znanje i iskustvo, i od njih najviše naučiti. Uloga mentora u medicini je kompleksna budući da  im je,  uz redoviti posao na klinici, dodatni rad sa studentima ponekad teško breme. Razlog je  jednostavan: nakon  rutinskog posla  ne ostaje vremena za edukaciju   studenata.. Mentor mora kalkulirati svoje vrijeme, odgoditi svoje redovite obveze i prenijeti ih na druge kolege  koji nisu u nastavi da bi se mogao potpuno posvetiti vrlo odgovornom poslu edukacije budućeg liječnika.

Dakako, vezano za osobu mentora, u svemu ima dosta subjektivizma.  Ljestvica  prihvatljivosti od strane studenata je vrlo široka ,  tako da se studenti vrlo  rado sjećaju nekih svojih mentora sa studija, dok bi druge najradije zaboravili. Čini se da su istina i mjera negdje u sredini, jer niti je dobar mentor od kojeg student osjeća strah a  još manje onaj kojeg zbog njegovog „nemarnog“ pristupa ne poštuju. Dobrog  mentora u njegovom radu sa studentima mora uvijek pratiti lajtmotiv: to su budući liječnici koji će mene liječiti.

Želja za radom

Doticaj sa leševima, obduciranje, također su ponekad razlog odustajanja studenata koji se ne mogu naći u toj ulozi. Međutim, želja za radom s bolesnicima se potvrđuje prelaskom na kliničke predmete, koji opet, za studenta može bit vrlo stresan. Poneki studenti ne mogu prihvatiti krv, vrlo stresne prizore  umirućih bolesnika, što opet može biti razlog odustajanja. U takvim situacijama nužna je pomoć mentora, koji će znalačkim pristupom, bez nervoze, uz razgovor otkloniti strahove i tremu kod budućeg mladog liječnika.

Lit.:

Izet Hozo: Internistička propedeutika s vještinama komuniciranja u kliničkoj medicini, Hrvatsko gastroenterološko društvo, Split, 2013.

Veljko Đorđević, Marijana Braš: Komunikacija u medicini-čovjek je čovjeku lijek, Medicinska naklada, Zagreb 2011.