Interkulturalna komunikacija 3. dio - Nacionalne manjine u RH
Interkulturalna komunikacija 3. dio - Nacionalne manjine u RH
U prethodna dva bloga podsjetili smo se na osnovne informacije o komunikaciji i utjecaju kulture kao jednom od potencijalnih zapreka u komunikaciji. Prema popisu stanovništva iz 2011.godine u Republici Hrvatskoj živi 328.738 pripadnika nacionalnih manjina. Manjine imaju građanski status i ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zdravstvenom osiguranju, na isti način i pod istim uvjetima kao i svi drugi građani Republike Hrvatske. S druge strane pripadnicima nacionalnih manjina Vlada RH osigurava ostvarivanje većine etničkih prava putem redovitih institucija Republike Hrvatske kao i većinski hrvatski narod čime se osigurava zaštita od asimilacije i getoizacije i omogućava razvoj kulturnog i nacionalnog identiteta u cilju njihove integracije u hrvatsko društvo. Jedna od manjina u RH su i Romi njih u RH živi 16.975. (1)
Uzimajući u obzir specifičnost Roma kao naroda koji kako i autorica knjige mr. Mirdita Sailu u uvodu svoje knjige „put Roma od nomada do suvremene etničke zajednice“ kaže „ Narod koji nema svoju pisanu povijest, zbog načina i uvjeta života i progona u prošlosti, koji svoje postojanje prikazuje na mitski način, a ne povijesni, koji svoje postojanje nalazi u uopćenoj margini, su Romi.“ Romi ne posjeduju pisanu povijest na svom jeziku, ali ni na drugim jezicima u kojoj bi bili dostupni podaci o povijesnim ličnostima i događajima kao što to imaju drugi narodi. (2). Postojanje Roma bazira se samo na usmenoj predaji. U toj činjenici leži glavnina problema i izazova kada govorimo o interkulturalnoj komunikaciji koja je preduvjet za ostvarivanje osiguranih prava i pružanje kvalitetne zdravstvene skrbi.
Imajući sve prije rečeno na umu polako dolazimo u realni život kada se pojedinac i članovi njegove obitelji suočavaju s dijagnozom teške, životno ugrožavajuće bolesti i ulaze u zdravstveni sustav u kojem mu zdravstveni profesionalci pružaju zdravstvenu skrb. S jedne strane oboljeli i članovi njegove obitelji nose se s različitim emocijama od straha, ljutnje, tjeskobe…i s druge strane zdravstveni profesionalci koji pružaju skrb. Razgovor s obitelji umirućeg i umirućim pacijentom je možda najstresniji dio u profesionalnoj komunikaciji zdravstvenih profesionalaca. Priopćiti obitelji i pacijentu da su sve dijagnostičke i terapijske opcije iscrpljene nije nimalo lako. U toj interakciji može se dogoditi ne razumijevanje i svojevrsne krizne komunikacije kojih je bilo u dosadašnjoj praksi. Upravo jedna takva krizna situacija dogodila se 2019. godine.
Što se dogodilo tog dana?
Pacijent s uznapredovalim rakom pluća primljen preko hitne službe, lošeg općeg stanja, primjenjena terapija protiv boli i oksigenoterapija, očekivan smrtni ishod. Pacijent je bio pripadnik romske nacionalne manjine što je značilo velik broj članova obitelji koji žele biti kontinuirano prisutni uz svog umirućeg člana obitelji. U dogovoru s obitelji osigurali smo da dvoje po dvoje dolazi i bude uz pacijenta. Poštovali smo njihovu želju, ali i osigurali mir za sve ostale pacijente. Ostatak obitelji kako je to uobičajeno ne odlazi doma nego su cijelo vrijeme u krugu bolnice, na parkingu, u parku…. Obitelj je željela pacijenta odvesti kući, vodeći liječnik obećao je razgovarat s obitelji nakon što obavi dogovoren dijagnostički postupak. No na žalost u međuvremenu pacijent je preminuo, a uz njega su bile trudna malodobna kćer i supruga. Spoznaja da je njihov suprug i otac preminuo izazvala je emocionalni šok. Emocionalni šok je neodređen pojam koji se koristi kako bi se označila pretjerana emocionalna reakcija čiji je intezitet toliki da subjekt privremeno gubi kontakt sa stvarnošću. Situacije koje izazivaju emocionalni šok iznenadne su i stvaraju dojam kako se ugrožavaju subjektove osnovne životne vrijednosti, neko temeljno mišljenje o sebi, drugima ili svijetu. Kako mu je tom podražajnom situacijom ugrožen ili poništen osnovni životni postulat, subjekt to doživljava kao potpunu katastrofu odbijajući prihvatiti stvarno stanje. (3) Takva reakcija i slijed događaja koji se zbio doveo nas je u kriznu situaciju jer prema definiciji Kathleen Fearm Banks koja kaže da je „Kriza istodobno i važan i nepredvidiv događaj s potencijalno negativnim rezultatima, koji posljedično može bitno oštetiti organizaciju i njezine zaposlenike“ taj događaj je bio upravo to. (4) Svaka kriza ima svojih pet koraka: početak, uspon, vrhunac, pad i završetak. Ishod krize bio je: onemogućeno normalno funkcioniranje rada na odjelu, organizirani su alternativni putevi kako bi ostali pacijenti nesmetano obavili dogovorene preglede i terapijske postupke, dva teže ozlijeđena zdravstvena djelatnika, strah kod svih pacijenata, zdravstvenih i ne zdravstvenih djelatnika, materijalna šteta i traženje krivca za ovaj događaj. Posljednje dodatno produbljuje krizu jer se cijeli događaj brzo našao na društvenim mrežama. Dovoljna je jedna objava i krenuo je val komentara koji nisu afirmativni, već osuđujući, pozivanje na obračun i individualna krivnja brzo preraste u kolektiviziranje krivnje prema jednoj nacionalnoj manjini. Nakon krize uslijedila je analiza cijelog događaja. Veliki motiv bio je slogan s plakata iz 2009. godine kada je u Zagrebu gostovao poznati „guru marketinga” Philip Kotler „ Kriza je izazov!”.
Analizirali smo potencijalne uzroke krize, kako bi prevenirali nove ili ih bolje kontrolirali. Identificirali smo zapreke u komunikaciji, a to su emocije i sociokulturni elementi; skupno mišljenje u kojem skupno ponašanje dominira i guši proces odlučivanja, stereotipi, sukob vrijednosti i uvjerenja jer kultura se temelji na zajedničkim uvjerenjima i vrijednostima.
Nakon identificiranja zapreka odlučili smo bolje upoznati Rome. Dogovorili smo sastanak s predstavnicima Vijeća romskih manjina grada Zagreba. Devet predstavnika sudjelovalo je na sastanku s temom „ Što za Rome znači bolest i uloga obitelji“. Zaključak sastanka je da glavnina problema uz potpunu osudu svakog oblika agresije s naše strane, ali i sa strane predstavnika vijeća, leži u nerazumijevanju običaja, vjerovanja i sustava vrijednosti Roma. Nameće se pitanje moramo li poznavati baš svaku kulturu o kojoj ćemo skrbiti u nekom trenutku? To bi bilo preambiciozno i gotovo nemoguće, ali uvijek možemo ostvariti suradnju s predstavnicima nacionalnih manjina koji žive u RH kako bi u slučaju ne razumijevanja potražili pomoć, osobito kada se radi o životno ugroženim, umirućim pacijentima.
Što smo naučili o Romima?
Za romsku zajednicu obitelj je važna i za razliku od naše kulture pojam uže obitelji je značajno širi. Vjeruju da teško bolestan, a osobito umirući član njihove obitelji nikada ne smije ostati sam. Osobito je važno da ne umre sam bez prisustva članova obitelji jer to sa sobom nosi lošu energiju i karmu. Bolest i smrt su situacije kada se i posvađane obitelji mire i zajedno su uz oboljelog. Većina Roma iako se to u posljednje vrijeme mijenja još uvijek želi da njihovi najbliži umru u njihovom domu. Kod Roma je važno znati s kim treba komunicirati i tko je osoba koja donosi odluku. Pogrešno je pretpostavljati kako je to supruga, kćer ili sin. Kada je član njihove obitelji u bolnici svi su prisutni, ne napuštaju krug bolnice. Kako bi uspješno upravljali velikim brojem posjetitelja važno se unaprijed dogovoriti. Iz našeg iskustva riječ koju Vam da tzv. Glava obitelji se poštuje i iskustvo nam pokazuje kako se takvi dogovori zaista poštuju. Vračamo se na poštovanje u komunikaciji i odnosu kao temelju za prevenciju sukoba.
Osim važnih informacija o Romima dogovorena je suradnja s Vijećem Roma, dogovorene su neke zajedničke javno-zdravstvene kampanje, ali i kontakti u slučaju potrebe za boljim razumijevanjem pripadnika romskih nacionalnih manjina. Vračajući se na definiranje pojma interkulturalna komunikacija, ali i zakonske obveze o pružanju zdravstvene zaštite koja uz liječenje mora biti usmjerena na očuvanje kvalitete života i osiguravanje dostojanstvene smrti nužno je provoditi edukaciju o specifičnostima nacionalnih manjina.
Samovar, A.L., Porter, R.E., McDaniel, E.R. (2013). Komunikacija između kultura. Naklada Slap, Zagreb
https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2021/10/Bilten-Invalidi-2021_.pdf
Saliu, M. (2019). Put Roma od nomada do suvremene etničke zajednice. Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba, Zagreb
Milivojević, Z. (2018). Emocije, psihoterapija i razumijevanje emocija. Mozaik knjiga. Zagreb
