Ne znaš? Pitaj. Razgovaraj.

Iako sam planirala sama napisati osvrt o tome kako vjera gleda na „famoznu četvorku“ – ogovaranje, laži, uvrede i osude – shvatila sam da pravi smisao dolazi tek kada čujemo autentične glasove vjere. O temi „famozne četvorke“ iz duhovne perspektive razgovarala sam s predstavnicima dviju velikih vjerskih zajednica, koji su velikodušno podijelili svoje misli, iskustvo i vjeru.
Prvi među njima je imam Dženan Čaušević – čovjek čije znanje i smirenost odišu vjerom koja gradi mostove. Dženan Čaušević rođen je 1980. godine u Žepču, Bosna i Hercegovina. Nakon osnovne škole upisuje srednju teološku školu Medresu „Dr. Ahmed Smajlović“ u Zagrebu. Akademsko usavršavanje nastavlja na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje je diplomirao i stekao zvanje profesora islamske teologije. Svoj profesionalni i duhovni poziv ostvaruje kao imam i vjerski službenik u Islamskom centru u Rijeci, te kao vjeroučitelj u osnovnim školama na otoku Krku, gdje doprinosi odgoju i obrazovanju mladih. Kroz svoj rad posvećen je razvoju međureligijskog dijaloga, moralnog odgoja i duhovne obnove zajednice. Posebnu pažnju posvećuje radu s djecom i mladima, nastojeći ih potaknuti na odgovorno življenje vjere u suvremenom društvu. Poznat je kao intelektualac širokih vidika, poliglota i promišljen sugovornik, koji vjeru živi kroz dijalog, toleranciju i primjer osobne skromnosti.
Dženan Čaušević je oženjen i ponosni otac četvero djece.

U nastavku prenosim Dženanov pogled na moju temu ogovaranja, laži, uvreda i osude — kroz prizmu islamskog učenja i duhovne prakse.

Mi smo ono što govorimo

Osnovni cilj islamskog učenja nije samo obredna pobožnost, nego i uspostavljanje moralnog poretka koji povezuje čovjeka s Bogom i zajednicom.  

Izrazom „famozna četvorka“, a misleći na uvredu, laž, izdaju i ogovaranje, Sandra Karabatić je sažeto označila četiri moralne rane koje razaraju međuljudske odnose. Ovaj rad donosi pogled iz ugla islamskog teologa na te pojave, nastojeći pokazati kako ih vjera ne samo prepoznaje i osuđuje, nego ih preobražava u priliku za duhovno uzdizanje i moralno sazrijevanje čovjeka.

Svaka misao, riječ ili djelo reflektiraju se kako na ljude tako i na svijet oko nas. Bitno je koju poruku čovjek šalje. Ona može biti lijepa i optimistična ili negativna i pesimistična. Konačna odluka kako čovjek reagira na uvredu ovisi o njegovom duhovnom stanju. Ukoliko u njemu dominira iskrenost i pobožnost, on je prosvijetljen, oprezan, bistrije vidi i razmišlja o svojim riječima i djelima. Takvi ljudi govore lijepe riječi i šire optimizam jer su, prema kur'anskom nauku, napravili najljepši izbor. Na drugoj strani imamo one čiji pogled je zamućen i nepromišljeno reagiraju misleći da negativnim akcijama sebi osiguravaju uspjeh, a ne znaju da tonu u još dublje tmine.

Dobro društvo utječe na čovjeka da lijepo misli govori i radi, prihvati istinu i nastoji mijenjati sebe. Moralnost i etika su poput zakona geometrije – iste su svuda na svijetu, neovisno o vjeri, kulturi ili mjestu. U tom kontekstu, Stvoritelj je uputio najljepšu poruku Svom krunskom stvorenju, čovjeku, u formi knjige. Kur'an poziva da ljudi govore lijepe riječi, jer Stvoritelj voli one koji čine dobra djela. Veliku pažnju pridaje umijeću slušanja – ne kao puke reakcije na izgovorenu riječ, nego kao čina prisutnosti i razumijevanja. Kur’an hvali „one koji slušaju riječ, pa slijede ono što je najbolje u njoj“ (Kur'an, Zummer, 18), ističući da je istinsko slušanje povezano sa srcem, a ne samo sa sluhom. Kritičko slušanje u islamskom smislu znači otvorenost prema istini, sposobnost razlikovanja dobra od zla i spremnost prihvatanja istine.

Prema kur'anskom kazivanju kao sustavu moralnih načela, čovjek je biće riječi i djela, obdaren razumom, slobodnom voljom i sposobnošću izražavanja. Čovjekova vrijednost ne proizlazi iz snage ili statusa, već iz svijesti o Bogu (ar.takwa) i odgovornosti za govor i djelo. Svaka riječ je sjeme koje će niknuti. Riječ koju izgovorimo govori o nama. Netko sije ruže, a netko trnje. Čovjek ima slobodu da bira i sukladno osobnom izboru riječi i djela koja čini, on sebi osigurava sutrašnji dan. Govor i djelo prema učenju islama oblikuju čovjekov sutrašnji dan i nose duhovne refleksije.

Čovjek (ar.insan) je sposoban da misli, govori i djeluje – ali i da griješi. Upravo zbog te sposobnosti nosi posebnu odgovornost pred Bogom. Čovjek je nesavršeno biće sklono usavršavanju, a to znači da je sklon griješiti ali i popravljati se. Islam čovjeka odgaja da bude čestit u mislima, namjerama, riječima i djelima. Zapravo čovjekova unutarnja namjera (ar.nijet) određuje kvalitet čovjekovih aktivnosti, a moral i ponašanje su ogledalo njegove vjere i duhovne zrelosti.

Kada Sandra Karabatić govori o famoznoj četvorci – uvreda, laž, izdaja i ogovaranje – dotiče samu srž ljudskih slabosti. U islamskoj etici ta četiri ponašanja posebno narušavaju odnose među ljudima. Svaka uvreda, laž ili izdaja prezentiraju onoga tko ih izgovora te razotkrivaju stanje njegova srca. Onaj kome su upućene uvrede je na kušnji kako postupiti i dobiva mogućnosti kroz koje se može pročistiti, obnoviti i duhovno rasti. Neodgojen ne može odgajati. Stoga je čovjeku potreban duhovni učitelj koji će ga usmjeravati na putu ka usavršavanju i moralnosti.

Kako islam gleda na ova četiri ponašanja

Uvreda

Uvreda je povreda časti drugog čovjeka riječima ili djelima. Islam uči da vjera i dostojanstvo idu zajedno, a da vjernik ne smije biti ni uvredljiv ni grub. Poslanik islama Muhammed, a.s., rekao je: “Pravi musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni drugi ljudi.” Uvreda često izvire iz oholosti i slabosti duše. Tko vrijeđa druge, u osnovi pokazuje manjak poštovanja prema sebi i prema Stvoritelju.

Laž

Laž je suprotnost istini, a istina je temelj vjerovanja (iman). Laž narušava povjerenje, a bez povjerenja nema ni porodice, ni zajednice, ni društva. Poslanik islama Muhammed, a.s., rekao je: “Čuvajte se laži, jer laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u vatru…“ Zato je iskrenost (ar.sidk) jedno od obilježja pravog vjernika, dok je laž znak licemjera (ar.munafik).

Izdaja

Izdaja je suprotnost povjerenju (ar.emānet). Islam upućuje i naglašava čuvanje povjerenja (ar.emānet) bilo da je riječ o materijalnom, moralnom ili nekoj tajni. Poslanik islama Muhammed, a.s., rekao je: “Nema vjere onaj tko nema povjerenja (emanet) …“ 

Ogovaranje

Islam definira ogovaranje (ar.gibet) kao negativno spominjanje osobe u njenoj odsutnosti na način koji bi joj bio neugodan, pa čak ako je istina ono što se spominje. Ogovaranje se označava kao grijeh koji će biti uzročnik gubitka dobrih djela onome tko ogovara.  Stvoritelj u Kur’anu kaže: “I ne ogovarajte jedni druge!...“ Kada čovjek čuva svoj jezik i srce od ogovaranja, on zapravo čuva svoje vjerovanje (ar.iman). 

Pretvaranje izazova u duhovni rast

Kad se osoba susretne s uvredom ili nepravdom, pred njom su dvije mogućnosti: reagirati uvredom na uvredu po nagonu (ar.nefs) ili bogobojazno iz svjesnosti (ar.takwa). Duhovni rast nastaje kada biramo svjesnost o Stvoritelju (ar.takwa) i reakciju koju Stvoritelj voli, a to je na uvredu ne odgovarati uvredom. Nekada je najbolje šutjeti i ne odgovarati na uvredu vjerujući da će istina naći put do srca onoga koji vrijeđa i popraviti ga. Kada čovjek odabere smirenost nad osvetom, on ne gubi, nego pobjeđuje – najprije sebe, a potom i iskušenje. Islam uči da je moralna reakcija istinska snaga, jer ona određuje kakvi smo ljudi, a ne šta nam se dogodilo. Poslanik islama je rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.“ Duhovni rast se ne događa izvan sukoba, nego unutar njega – u trenutku kada srce, umjesto da uzvrati, izabere da razumije.

„Famozna četvorka“ - uvreda, laž, izdaja i ogovaranje - nisu samo moralni propusti, nego duhovna oboljenja. Lijepo ponašanje se uči, te je svakom duhovnom bolesniku potreban liječnik, tj. duhovni internista. Duhovna oboljenja se mogu uspješno liječiti sa četiri vrline koje su djelotvorne: blagost i poštovanje nasuprot uvredi, istinoljubivost nasuprot laži, vjernost nasuprot izdaji, šutnja i zaštita časti nasuprot ogovaranju. Svako ima priliku biti bolji i osigurati sebi bolju budućnost. Dobro je biti dobar.

 

Literatura:

1.      Kurʼān, prijevod Besima Korkuta, Orijentalni institut, Sarajevo 1977.

2.      Duh islama, Fazlur Rahman, Prosveta, Beograd 1983.

3.      Historija islamske filozofije, M. M. Sharif, August Cesarec, Zagreb 1988.