Komunikacijska kompetencija i socijalne vještine
Komunikacijska kompetencija i socijalne vještine
Kratko upoznavanje sa specifičnostima Romske nacionalne manjine i gluhim osobama nameće se pitanje komunikacijskih kompetencija i socijalnih vještina. Ukoliko poznajemo i svjesni smo potencijalnih zapreka u komunikaciji s određenom grupom ljudi manja je šansa za sukob i nerazumijevanje. Nemojmo zaboravit da je svatko od nas individua sama za sebe i da se kao ljudi razlikujemo po tome kako kompetentno se snalazimo u interakciji sa drugima. Upravo te individualne razlike utječu na to kako ljudi komuniciraju u raznim interpersonalnim okruženjima. S druge strane komunikacijske vještine se uče i neophodne su za pružanje kvalitetne zdravstvene skrbi, izbjegavanje sukoba i razumijevanje.
Za svaki odnos, a osobito u odnosu između zdravstvenih profesionalaca i pacijenta te članova njihovih obitelji je povjerenje. Povjerenje se gradi, a ono najlakše može biti izgubljeno. Pa krenimo polako od verbalne komunikacije najčešćeg oblika interpersonalne komunikacije i uključuje govorenje i slušanje. Sjetimo se kako svaka poruka ima četiri strane i ključ istinskog značenja izjave može biti sadržan u naglasku stavljenom na specifičnu riječ, ali i opći stav koji se koristi kad se govori. Često stav koji prati verbalnu interakciju, koji može biti pozitivan ili negativan i značajniji je nego stvarno izgovorene riječi.
Neverbalna komunikacija uključuje mnoge faktore koji ili potvrđuju ili osporavaju izgovorenu riječ. Facijalni izraz, prisutnost ili odsutnost kontakta očima, držanje tijela, i tjelesni pokret, sve projicira direktnu poruku. Sjetimo se stare narodne rečenice „Pogledaj me u oči i reci mi……“. No na taj dio komunikacije zaboravljamo osobito kada razgovaramo sa gluhim osobama. Indirektne neverbalne poruke uključuju način odijevanja, način življenja ili materijalno vlasništvo. Vanjski znakovi i fizičko predstavljanje utječu na kvalitetu komunikacije.
Unaprijed stvorene ideje i očekivanja interpretiraju input (ideju) iz svih takvih izvora, često na gotovo podsvjesnoj razini. Slušanje je svakako važan element jasne i učinkovite komunikacije kao i svaka druga komponenta.
Mnogi distraktori pridonose lošim navikama slušanja. Kako bi bili dobri komunikatori mogu nam pomoći tehnike pozitivne komunikacije. U prvom redu razvijajmo povjerenje, komunicirajmo otvoreno, iskreno, čuvajmo integritet i budimo pouzdani. Koristimo JA poruke. Kada komentar započne sa ''ti‘’, aktivira se obrana od primatelja. Korištenje ''ti'' u takvom kontekstu zvuči - i najvjerojatnije je namijenjeno da bude – optužujuće, pa emocije brzo eskaliraju u ljutnju. Iako primatelj u početku pokušava zvučati pomirljivo, on uskoro počinje odgovarati u sličnom optužnom obliku.
Ostvarimo kontakta očima. Držimo obećanja, malo toga može tako brzo uništiti krhko povjerenje koje se razvija u bilo kakvom međuljudskom odnosu kao što je davanje, a zatim kršenje obećanja. Jednom kada je obećanje dano, mora se učiniti sve kako bi se očekivanje ispunilo. Ponekad traženje nije moguće zadovoljiti, ako se to dogodi, mora se objasniti situacija ili okolnosti. Budimo empatični jer je empatija sastavni dio terapijskog odnosa. Koristimo otvorenu komunikaciju, pojasnimo informaciju. Budimo svjesni govora tijela, pozicioniranje tijela i pokret šalju glasne poruke drugima. Osim kontakta s očima, učinkovita komunikacija obogaćena je otvorenim stavom, kao što je držanje ruku uz bok ili prema pacijentu, a ne prekriženo, ili nagnuti se prema pacijentu da bi čuo jasnije, radije nego odmaknuti se od pacijenta. Koristimo dodir, ali budimo osjetljivi na osobnu preferenciju svakog pacijenta i kulturne razlike u smislu dodira. Za mnoge ljude blagi dodir znači pokazivanje iskrenog interesa i zabrinutosti. Tapšanje po leđima, držanje ruke, dodir po ramenu, sve su to ponašanja koja ukazuju na pristupačnost i dostupnost, ali nemojmo pretpostavljati uvažavajmo razlike.
Svjesni smo kako kultura utječe na komunikaciju na istančan i dubok način. Naše kulturno podrijetlo i iskustvo djelomično određuju način na koji vidimo svijet i način na koji stupamo u interakciju s tim svijetom. Uz spoznaje o pojedinoj kulturi i svijesti o različitim načinima komuniciranja, potrebnoj je nešto znati i o samoj osobi. Stoga kod prvog susreta sa novim pacijentom, dopustite mu da „ispriča svoju priču“. Ne pretpostavljajte kamo vodi pacijentova priča, ne donosite zaključak i ne razmišljajte o sebi.
