NE ODUSTAJEM – Jer Tabui i Stereotipi Neće Odrediti Moj Put
Danas je jedan od onih dana koje bi mnogi opisali kao siv, kišan, neinspirativan. Ali meni je poseban. Ne zbog sunca, nego zbog smisla. Jer nije vrijeme to koje određuje boje dana, nego osjećaj da ono što radim ima smisla. Danas sam podsjetila samu sebe zašto ne odustajem. Ni kad je teško. Ni kad se čini da nema rezultata. Jer vizija onkološke skrbi kojoj sam posvetila sebe, živi. Jer ljudi nisu dijagnoze, oni su priče. A svaka zaslužuje da ju netko čuje i vjeruje u njezin kraj.
Danas mi se javio moj dragi pacijent – za potrebe ove priče nazvat ću ga Srećko.
Srećko je čovjek jednostavan, skroman. U jednom trenutku života, partner mu je bio alkohol, a borba s egzistencijom svakodnevica. Kad mu je dijagnosticiran rak pluća u ranoj fazi, činilo se da postoji nada. Ali ta nada se oslanjala na pretrage, na kontrole, na disciplinu. Sve ono što njemu tada nije bilo blisko, niti dostupno. Na kontrolu je došao bez nalaza. Činilo se da ne razumije, a možda i nije želio razumjeti. Većina bi rekla: “Odustani.” Srećko moj pacijent, poznanik, prijatelj u borbi.
Upoznali smo se još 2014. i tada sam odlučila – ne odustajem. Dogovorila sam mu sve pretrage, i sjećam se poziva kad sam mu ushićeno rekla: “Srećko, sve sam ti dogovorila, danas dođi!” A on, smireno i iskreno odgovara: “Ne mogu, otišao sam u vinograd.” Bila sam bijesna, rekla sam mu: “Srećko, ISTE sekunde da ste krenuli prema bolnici.” Znao je da sam ozbiljna. I došao je. I odradio je sve. I više od toga. Postao je naš pacijent koji “ne smije čekat”. I svi su ga znali. Taj trenutak bio je više od pomoći jednom čovjeku, bio je početak mog promišljanja o tome što zapravo znači koordinirana onkološka skrb. Shvatila sam koliko je pacijentima teško snaći se u sustavu, koliko često odustanu ne zato što ne žele, nego zato što ne znaju kako. Ta spoznaja bila je sjeme iz kojeg su godinama kasnije niknuli projekti "Ne brini“ i „Budi glas koji vodi". Projekti koji ne samo da povezuje dijagnozu s terapijom, već grade odnos, pružaju sigurnost, definiraju uloge dionika u sustavu i vode.
Operirao je pluća. Prestao piti. Brinuo o svojoj obitelji i nastavio radit nimalo lagan posao u šumi. Pilana. Stabla. Život. Deset godina nakon dijagnoze, Srećko živi. I došao je danas na kontrolu i potražio me ne da moli uslugu nego da me vidi i još jednom kaže "Dobro sam. Hvala vam što niste odustali od mene." Taj osjećaj sreće u tom trenutku zarazio je cijelu čekaonicu, na zamišljena lica pacijenta vratio se osmijeh iako ne znaju priču, a mi znamo - ovo je više od medicine. Ovo je priča o odnosu, o vjeri, o zajedništvu.
Ostatak dana nastavio je u znaku rušenja tabua. Na simpoziju koji su organizirale dvije divne, prelijepe, hrabre i odvažne žene kojima se divim i koje poštujem, moje Ivane. Tema je bila „Seksualnost i onkološka bolest“. Tema koja se šuti, a tiče se toliko puno naših pacijenata. Seksualnost koja postaje nevidljiva čim se pojavi dijagnoza. Pacijenti postaju “slučajevi”, a njihova intimnost prestaje biti važna. Ali ljudi nisu dijagnoze. Oni su tijela, osjećaji, bliskost, potreba za dodirom, s pravom na ljubav i zadovoljstvo. Upravo su tabui i stereotipi ti koji nas najviše ograničavaju u izražavanju emocija, u traženju pomoći, u prihvaćanju samih sebe u bolesti. I nas, zdravstvene djelatnike, ograničava strah da ćemo reći previše, pitati pogrešno, biti “neprimjereni”.
Psihološke i sociološke studije jasno pokazuju da komunikacija u zdravstvu nije samo prijenos informacija, to je alat liječenja. Pacijent koji osjeća da je viđen, saslušan i poštovan, češće surađuje, donosi bolje odluke, ima bolje ishode. (Street RL et al., Patient Education and Counseling, 2009)
Društveni obrasci i očekivanja – što je “primjereno”, kako se “ozbiljan pacijent” ponaša, često su prepreke stvaranju iskrenog odnosa. A ljudski odnos je temelj ozdravljenja, čak i kad nema lijeka.
Mi svi, kao društvo imamo unaprijed kreirane stavove: tko zaslužuje pomoć, tko se “može promijeniti”, tko je izgubljen slučaj. Srećko je bio primjer da su ti stavovi pogrešni. Jer, ponekad, samo treba jedan poziv, jedan osmijeh, jedan čovjek koji ne odustaje. To je ona dimenzija skrbi koja grije.
Na povratku na kliniku sretnem dva dimnjačara. Kažu da su sreća. A meni su bili simbol toga da i u sivilu dana možeš naići na znak.
Ovaj dan – ovaj Srećko, ove Ivane, dimnjačari – pokazali su mi opet ono što duboko vjerujem:
Ø Tabui i stereotipi ne smiju definirati kako pristupamo ljudima.
Ø Ne smijemo odustati ni kad izgleda da nema smisla.
Ø Svatko zaslužuje priliku – i drugu i treću.
Ø Budite tiha snaga koja sluša, razumije i ne osuđuje
Ø Toplina u komunikaciji i stvaranje odnosa jednostavno spašavaju.
Zato radost današnjeg dana dijelim s vama; budimo ljudi koji unose sunce u tuđe kišne dane. Jer nikad ne znate kome baš vaš poziv, osmijeh ili upornost može spasiti život. Jer ponekad, najveći uspjeh je znati da ste nekome dali razlog da ne odustane. I ne zaboravite – možda baš vi budete razlog što će netko deset godina kasnije reći: "Dobro sam. Hvala vam što niste odustali od mene."
Hvala ti Srečko, hvala draga Ivana Kalođera i Ivana Vidušin, hvala dimnjačarima na ovom danu i energiji
