Pismo zahvale Kotišini - mjestu susreta, smisla i tišine

Pismo zahvale Kotišini

“Očima , pameću, srcem po onom  što se vidi do onoga što se ne vidi” fra Jure Radić

Draga Kotišino, srce južnog Biokova, mjesto gdje planina silazi do čovjeka, a priroda progovara kroz kamen i biljku. Ti si prijelaz iz grada u planinu, iz svakodnevice u divljinu, Zaseok si visoko nad Makarskom, na južnim padinama Biokova, administrativno dio grada, ali uistinu, geografski i duhovno pripadaš Parku prirode Bikovo. Tvoj Botanički vrt nije samo zbirka biljaka, već živi arhiv biokovske flore, samoniklog bilja koje raste iz pukotina surove stijene.Tvrđava Veliki Kaštel, uklesana u tvoje stijene, svjedoči stoljećima, a staze koje iz tebe vode prema višim predjelima Biokova, podsjećaju nas da je priroda uvijek tu, iznad, oko i u nama. Sjećaš se kad smo stigli?

Pogledala si me preko svojih kamenih ramena, pa tiho rekla:

Polako. Nema žurbe. Nisi tu da osvojiš, nego da osjetiš. I bila si u pravu.

Pišem ti s osjećajem poniznosti i duboke zahvalnosti. Ti si priča i struktura od kamena, vremena, ljudi i glasne tišine.

Tvoje padine, tvoje staze, tvoji zidovi čuvaju mnogo više od pukih pogleda.

U tebi se zrcale stoljeća: neprestana borba za opstanak, dostojanstvo i pripadnost. Pišem ti kao netko tko je prošao tvojim stazama, ali zapravo, prošao kroz vrijeme.

U tebi, prošlost živo diše. Budućnost nije san, nego projekt. A sadašnjost, sadašnjost je čista zahvalnost.

U vrijeme Kandijskog rata, dok su Osmanlije prijetile granici svijeta koji se lomio,
tvoji ljudi: vladari, obrtnici, žene i djeca su se okupili i pod okriljem Mletačke Republike sagradili u kamenu zaklon Veliki kaštel. Kaštel nije bio samo obrana,  bio je dogovor, čvor suradnje i odgovornosti.

Bio je to zaklon i poruka: da zajednica ima snagu kad se ujedini. Zidovi su branili i spajali.

Prošla su stoljeća. Vjetrovi rata su utihnuli, ali Biokovo je i dalje bilo živo snažno, tiho i uzvišeno.

A onda, 1962., potres je razdrmao tvoje temelje. Srušio je ne samo tvoj kamen,

nego i raselio tvoj narod. Nastala je tišina kao dio velike pripreme za sve što slijedi. Dvadesetka godina kasnije točnije 1984god, tvoj sin fra Jure Radić, znanstvenik i franjevac ti vraća tihi puls. Osniva Botanički vrt Kotišina, posvećen samoniklom bilju Biokova,

Onome što raste iz stijene, što preživi žegu, hladnoću i zaborav, ali nikad ne prestaje iscjeljivati. Kao mreža biljnih vrsta, staništa i eduativnih komponenti, vrt je poticao komunikaciju između čovjeka i prirode, a istovremeno osnaživao lokalnu zajednicu kroz znanje i misiju. Radić je tako stvorio svoj “kaštel” ne zidan u kamen, nego u stablima, cvjetovima, stazama i znanju koje traje.

Ljekovite biljke, nježne i otporne, miruju ljeti pod žegom, ali svaka nosi priču, iscjeljenje, značenje. Taj vrt se proteže sve do proslapa, koji u jesen oživi, kao da priroda svjesno izabire trenutak kad će ti reći: "Još sam ovdje, još učim, još dajem." Fra Jure Radić ti je vratio dušu kroz biljke, znanost i vjeru u prirodu. A onda, desetljećima kasnije, došla je nova prilika. Od 2017. do 2020. godine, tvoj izgled se promijenio. Projekt “Revitalizacija kulturno-povijesne baštine zaseoka Kotišina” nije bio samo investicija u kamen.

Bio je to nastavak vizije, ulaganje u ljude, u smisao, u budućnost. Grad Makarska, Park prirode Biokovo, Turistička zajednica, udruge, građani, svi su stali zajedno.

Poput stare mreže iz 1600-ih, opet si postala čvorište: malih ruku i velikih snova.

U preuređenoj utvrdi, u sjeni prošlosti, suvremena tehnologija, otvara vrata budućnosti kao vremenska kapsula, hologrami oživljavaju biljke,  a mirisi uljepšavaju i najvrući dan. Zbog svega toga došlo je moje vrijeme da te doživim korakom, dahom i pogledom. Blagim usponom  od ulaza u podnožju kao u bajku korak po korak put me vodio polako prema gore, pogled prema moru iza mene, ali sve jača prisutnost Biokova ispred mene. I tada poput čarolije zavlada  potpuni mir i suživot s prirodom, a put olakšava razgoor s biljkama. Uz staze vrta, gdje biljke miruju pod suncem, ti, Kotišino, nudiš svakom posjetitelju QR kod. Mali znak, velika poruka. Svakoj biljci dala si glas.Moderna tehnologija ovdje ne zamjenjuje prirodu ona je produžetak veze između čovjeka i biljke, između tradicije i znanosti. I dok sam hodala tim stazama, korak po korak, uz miris vrijeska iza QR kodova koji svaku biljku pretvaraju u priču, pojavio se on – Veliki Kaštel. Izrastao iz stijene, nije djelovao kao građevina, nego kao nastavak planine koja želi sama ispričati svoju priču u kamenu. Njegova unutrašnjost prvo te obgrli ugodnom temperaturom koja kao najbrižnija majka te oporavlja od vanjske žege i umora. Nema više stražara ni oružja. Danas te ondje dočekuju mladi ljudi.

Ne čuvaju zidine – nego znanje.

Ne nose oklope – nego priče.

Njihova je strast postala nova obrana: obrana smisla, pamćenja, zajedničkog nasljeđa.

Oni ne stražare – oni prenose, dijele, povezuju.

Njihova prisutnost nije slučajna oni su nova posada. Naoružani strašću, znanjem i osmijehom,  upravljaju letjelicom VR naočala i vode na let iznad Makarske, Biokova, A kad sletiš, počinje šetnja. Penjanjem kroz pet etaža Velikog Kaštela, svaka razina otkriva drugo lice tvoje prošlosti. Korak po korak, kamen po kamen između starih predmeta, svjetla i sjena, ekrana i holograma prolaziš kroz stoljeća borbe, vjerovanja, običaja i iscjeljivanja. U vitrinama, među najvrjednijim predmetima koje danas čuvaš, posebno mjesto zauzima knjiga iz 1799. – "Različite likarije" Petra Bartulovića iz Macarche. Bartulović je sabrao znanje o ljekovitom bilju, most između starog svijeta i znanstvenih temelja koje će kasnije postaviti Radić. A među svim pripravcima narodne medicine, svoje je mjesto, naravno  našla i rakija. Ne bilo kakva!

Uz dodatak biokovskog bilja, postajala je lijek za sve: od zubobolje do tuge.

Kap za ranu, gutljaj za hrabrost, čašica za gostoprimstvo. U njoj se spajala otpornost kamena i nježnost biljke, a uz nju su sigurna sam nastajele najzanimljivije priče.

I na kraju, terasa. Malena, skrivena iza drvenih vrata. S nje se pruža veličanstven pogled na crkvu svetog Ante koja stoji kao štit. S desne strane  plavetnilo mora koje grli Makarsku. S lijeve  moćne stijene Biokova I Proslap. Dok stojiš na terasi Kaštela, s pogledom što obuhvaća more, Makarsku, Biokovo i Proslap, misli ti počinju lutati. Tu, pred tobom, prostire se Biokovo planina u kojoj se susreću klima, kamen i život, planina koja nije samo geološka masa, već pamćenje prostora i priča naroda. Dok promatraš stijene, sjetiš se da su nastale prije više od 65 milijuna godina, u sudaru kontinenata. Prije nego što je čovjek ikad prohodao ovim kršem, Biokovo je već bilo ovdje, tiho, moćno, postojano. Na toj visini, gdje se sudaraju mediteranski mirisi i kontinentalni vjetrovi, rađa se mikroklima, a s njom i Proslap, slap koji se budi u jesen, kao puls Biokova. Živ život na granici dvaju svijetova: onog primorskog i zabiokovskog, svjetla i sjene, snage i tajne. Dom za preko 1.500 vrsta biljaka i životinja. U njegovoj nutrini kriju se i rezerve ledenih jama, gdje okoliš čuva tisućljetne ledene pokrove..

Biokovo ne priča samo kroz znanost. Biokovo priča i kroz mit, sjećanje, tišinu. Meni posebna je legenda o Nevistinoj stini. Legenda kaže, nekad davno, djevojka iz zabiokovskog sela išla je prema moru, udati se. Preko planine, preko stijena, preko granice dvaju svjetova. A njezina majka slomljena tugom, možda i ljutnjom šapnula je kletvu:

"Kad more ugledaš – dabogda se okamenila."

I onda, baš ondje gdje se Biokovo otvara i more prvi put zabljesne, svatovi su stali – i nikad više nisu zakoračili dalje. Okamenjeni. Mlada, mladoženja, konji, kola, pjesma i tišina – sve je ostalo u kamenu. Nevistina stina. Tako Biokovo pamti riječi. Pamti ljubavi, tuge i prijelaze. U tim stijenama ne okameni se samo tijelo nego i trenutak kad srce želi jedno, a sudbina drugo. Malo dalje od Nevistine stine stoji Biokovsko oko, kameni luk,  kroz koji se kao vilinski objektiv pogled pruža prema primorju. U trenu ožive slike stanovnika zabiokovlja koji su stoljećima prelazili planinu kao težaci, stočari ili nositelji leda. Kažu da je nekad davno, živjela žena po imenu teta Mare, koja je svaki dan nosila  100 kila leda na leđima  niz strme staze, iz planinskih ledenica Biokova do Makarske. Bez pomoći, bez pitanja, bez hvale. Pričalo se o njoj kao o legendi. Kao o kamenoj figuri iz narodne pjesme, ženi koja nikad nije rekla da joj je teško i koju nitko nikada nije pitao: “Mare, jesi li se umorila?” Dugo sam mislila da je to mit.

A onda je moja mama rekla: „A znaš... i tvoj dida je nosio led. Doduše, konjem – ali s istih tih visina, s Biokova u Makarsku.“ I odjednom, legenda je imala lice. Imala je krv i prezime.

I kad već misliš da si sve čuo, pojavi se legenda o Vili Biokova, koja čuva planinu i nudi želju… ali samo ako je poštuješ. Prema pričama, Biokovo naseljavaju vile i duhovi kamenja, čarobna, oprezna bića koja pomažu pastirima u polju, ali i čuvaju tajnu planinskih špilja i dubina. Jedna vila kazala je: „Ako mi raspleteš kosu, možeš zatražiti jednu želju, ali ako padne dlaka, moraš umrijeti.“ Jedan je mladić preživio – ali priča je ostala..

I tako, dok stojiš na toj maloj kamenoj terasi, dok ti lice dodiruje vjetar, shvatiš da Biokovo nije samo pogled. To je priča koju gledaš i priča koja gleda tebe. I ne znaš je li to kraj puta ili tek početak razumijevanja.

Nisam ovaj put stigla do crkve svetog Martina, skrivene samo kilometar poljskog puta dalje, ali možda je i to u redu neka ostane razlog za povratak.

Draga Kotišino tvoja obnova nije bila samo obnova zidova. Ja sam je doživjela kao obnovu odnosa. Tvoji ljudi, institucije, priroda, znanstvenici, turisti i lokalci svi ste vi postali akteri iste mreže. U komunikaciji si postala primjer.

Kotišino, ti si mala, ali si lekcija: da zajednica nije skup ljudi, nego mreža odnosa.

Ti si živi dokaz “small-world teorije“ da čak i mali čvor u svijetu može povezivati velike ideje.

Ti si “Bourdieuov društveni kapital” na djelu: tvoji ljudi, tvoja povijest, tvoja flora, sve to je “vrijednost” koja ne propada.

Ti si i “Actor-Network Theory” jer nisi sama po sebi centar: centar si zato što su oko tebe: kamen, biljka, čovjek, tehnologija, znanje.

Kotišino, ovo nije samo zahvala ovo je i obaveza: da tvoju priču pričamo dalje. Da ne stanemo na obnovi zidova, nego da nastavimo graditi odnose. Hvala ti što si nas podsjetila da su najvrjednije mreže one koje spajaju čovjeka s čovjekom, biljku s rukom, pogled s pričom.

Veliki kaštel u kamenu možda su dizali iz straha, ali i iz želje da nekome zaklon bude navika i dom. Isto je i s ljudima: ono što gradiš, ako ne temeljiš na iskrenim odnosima i zajedničkoj misiji, ne traje. Isti zakon vrijedi za povijest i obnovu Kotišine: bez luka suradnje, ideje ne bi pobijedile surov teren.

Kad razmisliš o Kotišini kroz prizmu mreže, bilo one zidane od kamena ili one oblikovane ljudima i idejama, shvatiš da svaka mreža ima snagu tek ako zaista “drži”. U 17. stoljeću, Veliki kaštel nije bio solo projekt, nije bio kamen na kamenu, nego reakcija cijele zajednice: lokalci, pod mletačkom zaštitom, branili su svoje živote, gradeći zid kao znak kolektivnog instinkta za sigurnošću.

Stvaranje botaničkog vrta bila je mreža zaštite znanja i biljnog nasljeđa. Vrt je zamišljen da bude „Biokovo u malom“ nije intervencija, nego partnerstvo s prirodom.

A onda, udruga snaga kroz EU projekt revitalizacije okupila je Grad Makarsku, Park prirode, lokalne agencije, TZ – mrežu koja je “podigla povijesnu arenu” u Interpretacijski centar.

Poput kaštela, poput vrta, i svoje odnose vrijedi graditi na mreži koja ima strukturu, ali nije nepristupačna, mreži koja te hrani, a ne troši; komunikacija koja te nosi, a ne ostavlja umornom.

S poštovanjem,  do sljedećeg susreta – ostavljam te novim koracima, znatiželjnim pogledima i pričama koje tek traže glas.

Sandra