Sjene među nama: o uvredama, lažima, ogovaranju i nepravdi
Foto by: Pexels
Zamisli – netko ti u lice uputi
uvredu, čuješ laž o sebi, saznaš da te ogovaraju iza tvojih leđa ili svjedočiš
nepravdi.
Koje emocije dominiraju? Osjetiš
li želju za uzvračanjem istom mjerom, želju za osvetom, ljutnju, tugu,
zbunjenost?
Za početak imenujmo i definirajmo te
situacije koje smo svi barem jednom u životu iskusili ili možda bili kreatori
istih. Ovdje se pojavljuje ono što možemo nazvati famozna četvorka:
- Uvreda (namjerno iznošenje neistine s ciljem da se
zavara, obmane ili izazove krivo uvjerenje. Nisu samo “riječi” – to su
mala, tupa oružja koja ostavljaju nevidljive rane)
- Laž
- Ogovaranje
(pričanje
o drugoj osobi bez njezine prisutnosti, često na negativan način, radi
oblikovanja dojma u očima drugih.)
4.
Nepravda (situacija u kojoj osoba doživljava
da su joj prava, dostojanstvo ili zasluge uskraćene ili narušene.)
Iako su različite
po formi, zajednički im je cilj: manipulacija,
upravljanje dojmom i diskreditiranje druge osobe. No, možemo ih gledati
i drugačije, kao priliku za učenje i
osobni rast. Sjetimo se na trenutak poznate rečenice iz kineskog klasika “Umjeće
ratovanja” ‘Ako poznaješ neprijatelja i poznaješ sebe, nećeš se bojati ishoda
ni stotinu bitaka.’ A mi bismo to danas mogli prevesti ovako: kad razumijemo
zašto ljudi vrijeđaju, lažu ili ogovaraju i kako to naš mozak percipira tada
riječi gube moć nad nama. Da bi nam bilo jasnije pozvat
ću za pomoć 'džokera' – neuroznanost da nam objasni što se događa u mozgu kada
doživimo uvredu, laž ili nepravdu. Zanimljivo
je što neuroznanost otkriva – naš mozak na uvrede reagira gotovo jednako kao da
smo doživjeli fizički udarac. To otvara jedno važno pitanje: zašto osjećamo
toliku potrebu za uzvraćanjem i osvetom? Chester i DeWall (2016), u svom
istraživanju “The pleasure of revenge: retaliatory aggression arises from a
neural imbalance toward reward”, detaljno su pojasnili koje se neurobiološke
strukture aktiviraju kada doživimo uvredu i zašto posegnemo za osvetom. U tim
trenucima se u mozgu odvija cijeli lanac reakcija, gotovo poput „scenarija u
nekoliko koraka“. Evo kako to izgleda:
Korak 1 – Provokacija/uvreda
- Aktivira amigdalu (emocionalni alarm) i NAcc (očekivanje nagrade). (Kad su sudionici bili provocirani
(vrijeđani, izazivani), došlo je do povećane aktivnosti u nucleus accumbens
(NAcc). NAcc je centar mozga koji se inače aktivira kod nagrađujućih iskustava
(hrana, seks, novac, pohvala). To znači da mozak provociranu osobu
priprema tako da doživljava potencijalnu osvetu kao nagradu.
Korak 2 – Impuls za osvetom - NAcc šalje signal „ovo će
biti ugodno“ → priprema tijelo i emocije za agresivan odgovor. (Kad su sudionici imali priliku
„uzvratiti udarac“, NAcc se dodatno aktivirao. Subjektivno, sudionici su
prijavljivali da se osjećaju zadovoljnije kad su uzvratili.) Dakle,
osveta nije samo emocionalni ispad – ona je nagrađujuće iskustvo u mozgu.
Korak 3 – Regulacija (ili njezin neuspjeh) lPFC pokušava
procijeniti: „Ima li smisla reagirati ili bolje ignorirati?“ (Istovremeno se proučavala povezanost
između NAcc (nagrada) i lateralnog prefrontalnog korteksa (lPFC – područje
kontrole, planiranja, racionalnog odlučivanja). Kad je povezanost
NAcc–lPFC bila slaba, ljudi su pokazivali veću sklonost agresivnom odgovoru.
Kad je povezanost bila jača, sudionici su bolje kontrolirali impuls i manje
uzvraćali agresijom. To znači da agresija proizlazi iz neuronalne neravnoteže:
prejak sustav nagrade + preslab sustav kontrole. Ako je lPFC slab → prevladava
nagradni sustav i osoba reagira impulzivno (uvredom, agresijom).
Korak 4 – Osveta - Uzvraćanje uvredom/agresijom zaista
aktivira NAcc, što stvara osjećaj zadovoljstva i tako „uči mozak“da je agresija
nagrađujuća.(Ljudi koji
su inače impulzivniji pokazivali su veću aktivaciju sustava nagrade kod osvete
i manju regulaciju kroz frontalni korteks.) Sklonost impulzivnoj
agresiji ima jasnu neurobiološku podlogu.
Autori zaključuju kako osveta
nije samo emotivna reakcija, nego nagrađujuće iskustvo. Problem je što
dugoročno ne donosi korist, ali kratkoročno „hrani” centar nagrade. Ključ za
smanjenje impulzivne agresije je ojačati prefrontalnu kontrolu, tj.
regulacijske mehanizme u mozgu.
Da rezimiramo: Na uvredu
odgovaramo uvredom jer naš mozak doživljava osvetu kao nagradu. Ako je
frontalna kontrola slaba, nagradni sustav prevlada – i reagiramo odmah, bez
promišljanja.
No, to je tek jedan dio slagalice. Još jedno intrigantno istraživanje
Struiksma i suradnika (2022), znakovitog naslova „Verbal insults trigger a
‘mini slap to the face’“, otkriva da se sve odvija još brže nego što mislimo. Uz
pomoć EEG mjerenja znanstvenici su otkrili da verbalne uvrede aktiviraju P2
komponentu (Ova komponenta odražava automatsku obradu emocionalnog značenja i
usmjeravanje pažnje na prijetnje) već nakon 200 milisekundi – dakle, reakcija
je brza i gotovo automatska. Osim toga, pratile su se i fiziološke reakcije
(poput kožne vodljivosti) koje su također bile pojačane kada su ljudi bili
izloženi uvredama. Zanimljivo je da se čak i ponavljanjem uvreda nije smanjivala
reakcija – mozak je reagirao snažno svaki put, što sugerira da se na uvrede ne
navikavamo, nego ih doživljavamo kao ponovljene napade. Zanimljivo je da
neuroznanost ne pokazuje samo kako uvrede trenutno „pogađaju“ naš mozak, već i
kako snažne emocije oblikuju naše kasnije odluke i ponašanja. Drugim riječima,
učinak ne staje na uvredi, ono što osjećamo kreira naše ponašanje prema
drugima. U tom smjeru idu i istraživanja Yipa i Schweitzera (2017), koji su
proučavali kako bijes utječe na našu sklonost laganju i varanju.
Eksperimenti su otkrili da
sudionici koji su bili izazvani da osjete bijes značajno češće su lagali u kasnijim zadacima. Zanimljivo,
ova povezanost vrijedi i kada laži nisu usmjerene prema osobama koje su
izazvale bijes, tzv. spillover efekt. Drugim riječima, bijes ili frustracija izazvana u jednoj interakciji
može povećati vjerojatnost da ćemo u nekoj posve drugoj situaciji lagati,
varati ili donositi nepoštene odluke. Zašto baš bijes? Autorice
objašnjavaju da bijes aktivira tzv. „spreman sam na borbu“ način razmišljanja,
što uključuje smanjenje empatije i pažnje na moralne norme. Ovaj mentalni sklop
može se bolje razumjeti i kroz neuroznanstvenu perspektivu: pojačana aktivnost
amigdale potiče emocionalnu reaktivnost i borbeni odgovor, dok privremeno
smanjena aktivnost prefrontalnog korteksa otežava kontrolu impulsa i moralno
prosuđivanje. Smanjena aktivnost anteriornog cingularnog korteksa i insule
dodatno smanjuje osjećaj krivnje i empatiju prema drugima, što zajedno olakšava
donošenje odluka usmjerenih na brzu osobnu korist, čak i kada to uključuje
laganje ili varanje. Ovaj učinak nije svojstven svim negativnim emocijama.
Primjerice, stanje tuge nije povećavalo sklonost laganju, što sugerira da nije
dovoljno biti samo u negativnom emocionalnom stanju – specifično bijes potiče
nepošteno ponašanje. Ovi nalazi imaju važne implikacije za poslovne i društvene
situacije. U kontekstu pregovora, timskog rada ili sukoba, bijes može potaknuti
nepovjerenje i nepošteno ponašanje, a dugoročno to podriva odnose i otežava
suradnju. Razumijevanje ovog mehanizma može pomoći u boljim strategijama
regulacije emocija i očuvanju povjerenja u međuljudskim interakcijama. Drugim
riječima, jedna jedina riječ može pokrenuti lančanu reakciju koja oblikuje naše
odluke, odnose i povjerenje s drugima. Zato je važno naučiti prepoznati taj
trenutak kada nas mozak povuče prema brzom zadovoljstvu bilo kroz osvetu, bilo
kroz nepošteno ponašanje. Kad postanemo svjesni tog procesa, otvara se prostor
za drugačiji izbor: smirenost, jasniji razgovor i očuvanje vlastitog
dostojanstva.
Na kraju nemožemo birat što će netko reći ili kako će
se ponašati, ali uvijek možemo izabrati kako ćemo odgovoriti. Upravo u toj
slobodi izbora leži naša najveća snaga – snaga da budemo iznad uvrede, da
gradimo mostove umjesto zidova i da svoj mir ne predamo u tuđe ruke.
I dok neuroznanost objašnjava kako emocije poput
bijesa oslabljuju kontrolu i pojačavaju nagradni sustav, ljudsko ponašanje u
stvarnom svijetu često uključuje i svjesne strategije. Ljudi ne lažu, ne
ogovaraju i ne vrijeđaju uvijek samo kao impulzivni odgovor na emocije – često
to čine kako bi manipulirali informacijama, zaštitili svoj društveni status,
povećali osobnu korist ili oblikovali dojmove drugih. Te prakse mogu biti i
instrumentalne, odnosno ciljano korištene taktike u međuljudskim odnosima, a ne
samo posljedica trenutnog emocionalnog stanja. Razumijevanje ovog dvojnog sloja
– emocionalnog impulsa i svjesne strategije – ključno je za analizu zašto se
pojavljuju uvrede, laži, ogovaranje i nepravda. Komunikolozi i psiholozi naglašavaju
da iza takvih ponašanja često stoji nesigurnost,
potreba za moći ili kontrolom, strah od gubitka vlastitog ugleda ili statusa. Ljudi
ogovaraju da bi se povezali s drugima ili da bi sebe prikazali boljima. Vrijeđaju
jer ne znaju drugačije izraziti frustraciju. Lažu jer
žele izbjeći neugodne posljedice ili dobiti prednost. Čine
nepravdu jer im je vlastiti interes važniji od pravednosti. Sve navedene
situacije pokazuju da ljudi često ogovaraju i šire neistine iz složenog spleta
unutarnjih i socijalnih motiva.
Zaključak:
Sjetimo se sad situacije s početka teksta – zamislite
da vam netko u lice uputi uvredu, da čujete laž o sebi, saznate da vas ogovaraju
ili svjedočite nepravdi.
Koje emocije tada prevladavaju?
Želja za uzvraćanjem, ljutnja, tuga, zbunjenost?
Nadam se da nam je sada svima jasnije zašto se upravo
te emocije javljaju, ali ono što je još važnije: da te emocije možemo
regulirati i usmjeravati. Kada ogovaramo ili lažemo, možda tražimo potvrdu ili
osjećaj moći, ali u stvarnosti otkrivamo vlastitu ranjivost. Laž, što se više
puta izgovori, može prividno postati „istina“, no ostaje konstrukcija. Zato je
važno razlikovati činjenice od percepcija i emocija prije nego išta podijelimo.
Svi smo barem jednom osjetili da nismo dobili
priznanje, zahvalnost ili poštovanje koje smo očekivali. Ipak, naša percepcija
nije jedini sud; druga strana ima svoja iskustva i osjećaje koji su jednako
valjani. Kada to osvijestimo, postaje jasno da je iskren, konstruktivan i
uravnotežen razgovor jedini put prema rješenju i razumijevanju.
Kad ogovaramo, dijelimo samo vlastitu verziju događaja
i tražimo potvrdu kod trećih osoba. Može se činiti da dobivamo podršku, ali
problem se time ne rješava. Naprotiv, tračevi i neistine putuju brže od istine,
a treće osobe često prenose naše riječi dalje – nesvjesno ili s vlastitim
tumačenjem – što situaciju čini još složenijom.
Ogovaranje ne popravlja odnose! Može ih trajno
narušiti i diskreditirati osobu o kojoj govorimo. Štoviše, ponašanje ovog tipa
može se vratiti poput bumeranga od „krivca“ postajemo žrtva vlastitih riječi.
Možda vas je netko povrijedio i osjećate da ne možete oprostiti, pa nesvjesno
zatrpavate odnos bez prilike za iskreni razgovor. No prije nego odlučite da je
ta osoba „gotova“ u vašem životu, zastanite i zapitajte se: je li zaista sve
što je učinila loše? Je li vas ikada podržala, nasmijala, pomogla ili bila uz
vas u važnom trenutku? Ako je jednom postojao razlog zbog kojeg ste bili
povezani, tada i dalje postoji trag dobrote ili povezanosti koji vrijedi
prepoznati.
Kada nekoga odlučimo prekrižiti, vrijedi se pitati:
zašto i dalje mislimo o toj osobi, zašto još uvijek imamo potrebu razgovarati o
njoj ili je provocirati? Ako to osjećate, znači da priča nije završena, da vam
je stalo, ali vas možda koče ponos, strah ili neosviještena ljubomora.
Prekid odnosa ili suradnje ne mora biti rana koja
stalno boli. Otpustite sve „konce“ i okrenite se onome što vam donosi radost i
mir. Prava snaga je u tome da ostanete dostojanstveni i plemeniti, čak i kada
vas netko povrijedi. Pružiti podršku drugome – makar izdaleka i bez kontakta –
znak je unutarnje zrelosti. Time darujete sebi mir i slobodu, a otvarate
prostor za nove prilike i ljepše odnose.
I zapamtite: uloga žrtve nikada nam ne vraća snagu.
Kada sami sebe vidimo samo kroz bol, zatvaramo vrata vlastitom rastu. Prava
sloboda dolazi onda kada svjesno biramo: neću širiti gorčinu, već ću graditi
jasnoću, razumijevanje i dobrotu.
Zato ne
propustite nastavak! Uskoro ćemo razgovarati o psihološkim, socijalnim,
emocionalnim i vjerskim razlozima zbog kojih ljudi pribjegavaju laži,
ogovaranju i nepravdi – ali i podijeliti praktične savjete kako konstruktivno
reagirati na ove izazove u svakodnevnom životu.
Literatura:
1. Chester, D. S., & DeWall, C. N. (2016). The
pleasure of revenge: Retaliatory aggression arises from a neural imbalance
toward reward. Psychological Science, 27(7), 1068–1076. https://doi.org/10.1177/0956797616642332
2. Struiksma, M., Kret, M. E.,
& de Gelder, B. (2022). Verbal insults trigger a “mini slap to the
face”. Frontiers in Communication, 7, 910023. https://doi.org/10.3389/fcomm.2022.910023
3. Ariely, D. (2008). Predictably Irrational.
HarperCollins.
4. Bandura, A. (1977). Social Learning Theory.
Prentice Hall.
5. Bandura, A. (1991). Social cognitive theory of moral
thought and action. In W. Kurtines & J. Gewirtz (Eds.), Handbook of
moral behavior and development (Vol. 1, pp. 71–129). Lawrence Erlbaum.
6. Baumeister, R. F., Smart, L., & Boden, J. M.
(1996). Relation of threatened egotism to violence and aggression: The dark
side of high self-esteem. Psychological Review, 103(1), 5–33.
7. Chester, D. S., & DeWall, C. N. (2016). The
pleasure of revenge: Retaliatory aggression arises from a neural imbalance
toward reward. Psychological Science, 27(7), 1068–1076.
8. Yip, J. A., & Schweitzer, M. E. (2017). The emotion that leads to
deception. Journal of Applied Psychology, 102(5), 747–760.
