Serijal: komunikacija, vikanje i asertivnost 8. Kada struktura daje glas: osobna refleksija o SBAR-u u zdravstvenoj komunikaciji

 

Foto by: Morana Tomičić

Kada struktura daje glas: osobna refleksija o SBAR-u u zdravstvenoj komunikaciji

Na temelju prethodno prikazanih empirijskih nalaza o učinkovitosti SBAR metode, u nastavku se iznosi refleksivni osvrt na njezinu primjenu u stvarnom kliničkom i komunikacijskom kontekstu.

SBAR model na prvi pogled djeluje gotovo banalno jednostavno: četiri koraka, jasno definirana struktura i precizan redoslijed informacija. Upravo u toj jednostavnosti leži njegova najveća snaga, ali i izazov. U zdravstvenoj praksi, obilježenoj vremenskim pritiscima, emocionalnim opterećenjem i hijerarhijskim odnosima, SBAR nudi nešto što često nedostaje sigurnu komunikacijsku „sidrenu točku“.

Kao komunikacijski alat, SBAR ne pokušava zamijeniti profesionalno znanje, iskustvo ili kliničku intuiciju; on ih organizira. Pomaže zdravstvenim djelatnicima, osobito medicinskim sestrama, da ono što već znaju i osjećaju o pacijentovu stanju iznesu jasno, sažeto i profesionalno. U tom smislu, SBAR nije samo tehnika prijenosa informacija, nego i alat profesionalnog osnaživanja.

Posebno intrigantan aspekt SBAR-a jest njegov odnos prema hijerarhiji. Zdravstveni sustav nužno je hijerarhijski strukturiran, no upravo ta struktura često stvara komunikacijske barijere. SBAR ne ukida hijerarhiju, ali je „omekšava“ daje medicinskoj sestri legitiman okvir u kojem može izreći procjenu i preporuku, bez straha da prelazi granice svoje uloge. Time se komunikacija pomiče s osobne razine („što ja mislim“) na profesionalnu razinu („što procjenjujem i predlažem u skladu sa strukom“).

Istodobno, SBAR podsjeća da dobra komunikacija nije isto što i duga komunikacija. U praksi često postoji pogrešna pretpostavka da je više informacija jednako boljoj informiranosti. SBAR razotkriva suprotno: ključ je u selekciji relevantnog. On potiče kritičko razmišljanje što je u ovom trenutku važno, što je sekundarno, a što može pričekati. Taj proces razmišljanja sam po sebi unapređuje kliničku prosudbu.

Međutim, SBAR nije bez ograničenja. Njegova strukturiranost može djelovati rigidno, osobito u situacijama koje zahtijevaju emocionalnu osjetljivost, empatiju ili složene međuljudske razgovore. Ako se koristi mehanički, bez svijesti o kontekstu i bez ljudskog tona, može ostaviti dojam hladnoće ili distanciranosti. To nas podsjeća da nijedan komunikacijski alat ne može i ne smije zamijeniti temeljne interpersonalne vještine.

Upravo zato SBAR treba promatrati ne kao konačno rješenje, već kao dio šire komunikacijske kulture. Njegova prava vrijednost dolazi do izražaja kada se kombinira s aktivnim slušanjem, međusobnim poštovanjem i kulturom u kojoj je postavljanje pitanja i iznošenje zabrinutosti poželjno, a ne sankcionirano.

Osobno, SBAR doživljavam kao most: između znanja i djelovanja, između sestrinstva i medicine, između hijerarhije i suradnje. On ne čini komunikaciju savršenom, ali je čini sigurnijom. U okruženju u kojem jedna neizgovorena rečenica može imati ozbiljne posljedice, alat koji pomaže da se bitno kaže jasno i na vrijeme vrijedan je pažnje, učenja i dosljedne  primjene.