Razgovor/Konverzacija 2. – Popravljanje pogrešaka u razgovoru/konverzaciji

Razgovor/Konverzacija 2. – Popravljanje pogrešaka u razgovoru/konverzaciji

Postoji narodna mudrost kako ne griješi onaj tko je pogriješio nego onaj tko ponavlja pogreške. Sve brži život povećao je i stres a smanjeno je vrijeme za donošenje odluka. Reakcije su često brze, nekada ne kontroliranje i nedovoljno dobre. Tako je u svakom radnom okruženju pa i zdravstvenim ustanovama. Onaj tko radi i griješi. Kažu da ne griješi samo onaj tko ništa ne radi. No budući spadamo, vjerujem, u „grešnike“ važno je biti svjestan, spoznati i naučiti ne ponavljati pogreške u razgovoru s osobama koji nas okružuju.

Devijacija u razgovoru

Kršenje pravila u razgovoru tj. konverzaciji naziva se KONVERZACIJSKI OTKLON  ili devijacija. Kada neka osoba govori suviše dugo, kad nepravedno prekida druge, kada su joj reakcije neprimjerene ili kad prekrši neko drugo pravilo, pojavljuje se konverzacijski otklon ili devijacija. Upravljanje razgovorom u takvim je uvjetima pravi izazov. Da bi spasili razgovor, osobe/komunikatori tada često poduzimaju tzv. KONVERZACIJSKE/GOVORNE POPRAVKE – ponašanje kojim se mijenja interpretacija pogrešnoga ponašanja ili se ono proglašava šalom.

Opravdavanja

Većina ljudi prilično je vješta u pronalaženju isprika ili opravdanja za vlastiti neprimjereno ponašanje. Osobe poduzimaju samo one radnje za koje misle da ih mogu ispričati ili opravdati. Uz iznimku spontanog ponašanja, ponašamo se na način za koji smatramo da ga možemo braniti. Dakle, da bismo zaštitili sebe i odnose s drugim, unaprijed smo pripremljeni za opravdanje.

Što su zapravo OPRAVDANJa? To su isprike ili izgovori za neprimjerena ponašanja. Pomoću njih nelogično bi ponašanje trebalo dobiti izgled logičnoga. Katkad osobe iznose opravdanja prije same poruke koju žele opravdati…“Danas sam umorna, pa se ono što ću reći ne mora činiti suviše suvislim…“, primjer je takva opravdanja. Drugima je time rečeno da postoje razlozi za blažu ocjenu izjave koja slijedi.

Opravdanje spašava razgovor kada se izgovori ili učini nešto neprikladno. Ona su jedan od načina upravljanja razgovorom/konverzacijom, time što neprihvatljivo ponašanje čini prihvatljivim. Neki su ljudi vrlo vješti u pronalaženju opravdanja.

Ustupci

Opravdanja se mogu razvrstati i kao takva uključuju ustupke, isprike, racionalizaciju i odbacivanje. USTUPCI prihvaćaju krivnju, a mogu uključiti i ispriku. Osoba priznaje pogrešku i zbog nje se možda ispričati. Ako nema isprike, osoba samo preuzima odgovornost za prekršaj.

Isprika

Isprika može biti samo površna fraza, ali i iskrena želja da se ispravi počinjena nepravda. Površna isprika samo je oblik bez sadržaja. Tako, na primjer, osoba može reći „oprostite“, a da pritom ostane potpuno hladna prema nepoznatoj osobi, kojoj je, recimo, stala na nogu. Iskrena isprika uključuje  kajanje, ponudu pomoći povrijeđenoj osobi ili molbu za opraštanje.

Jednostavna isprika ili priznanje krivnje mogu biti dva različita tipa opravdanja. ISPRIKA su takvi popravci u razgovoru pri kojima osoba dopušta postojanje povrede, no ujedno smatra da se to nije moglo izbjeći. Takva opravdanja odbacuju odgovornost prekršitelja ili pak odbacuju namjeru da se učini nešto loše.

Racionalizacija  i odbacivanje

RACIONALIZACIJA prihvaća odgovornost za prekršaj, no nastoji događaj redefinirati u smislu pozitivna ishoda. Racionalizatori mogu smanjiti ozbiljnost prekršaja, da je tako neka osoba bila povrijeđena,  tvrditi da su namjere bile pozitivne ili inzistirati na tome da je takvo ponašanje bilo nužno. ODBACIVANJE se tiče definicije prekršaja. Osoba, naime, nastoji nametnuti vlastito viđenje situacije.

Nitko nije tako savršen komunikator

Nitko nije tako savršen komunikator da baš nikada ne može povrijediti druge. Opravdanjima spašavamo tijek razgovora u trenutku opasnosti. Opravdanje može poduzeti osoba koja je prekršila pravilo razgovora tj. konverzacijsko pravilo, ali to može biti i neka druga osoba. U prvom slučaju imamo posla sa SAMOPOPRAVKOM, a u drugom slučaju s POPRAVKOM DRUGIH.

Demanti

DEMANTI je još jedno sredstvo popravka u razgovoru. Demanti opravdava negativno značenje izrečene primjedbe. Demanti je pokušaj da se spriječi mogući negativni dojam. Svatko neki put, u tijeku razgovora, kaže nešto što može  stvoriti negativnu sliku o govorniku. Da bismo to izbjegli, možemo demantirati moguće negativne dojmove i prije nego smo nešto rekli. „Ono što ću sada reći može izgledati smješno, no zapravo je vrlo ozbiljno“. To je demanti koji slušatelju unaprijed sugerira kako će protumačiti izjavu. Bez demantija razgovor bi ostavljao veoma malo prostora za pogreške. Jednostavno, ne bi bilo moguće ono što je već rečeno ili učinjeno. Razgovor bi tada postao ozbiljna prijetnja odnosima među ljudima.

Lit.:

K. K. Reardon: Interpersonalna komuniakcija-Gdje se misli susreću, Alineja, Zagreb, 1998.

S. Tubbs: Human Communication-Principles and Contexts, Mc Graw Hill, New York, 2010.