"Mirisna karta mozga": putovanje od osjeta do emocija

Foto by: Tetyana Kovyrina

Prije nego što su znanstvenici ucrtali na “Google kartu mozga” put kojima miris putuje, Marcel Proust u svom romanu „U potrazi za izgubljenim vremenom“ već je nacrtao kartu do skrivenog blaga i obilježio je simbolima koje svi nosimo u sebi. Jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti, kroz sjećanja pripovjedača istražuje djetinjstvo, odrastanje i francusko društvo s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Najpoznatija scena ostala je trenutak kada pripovjedač kuša madeleine kolačić umočen u čaj. Taj okus i miris postaju ključ, tajni znak na karti koji otključava zakopano blago uspomena i osjećaja. Iza tog jednostavnog zalogaja otvara se cijeli svijet: djetinjstvo, zaboravljeni prizori, mirisi i slike koji ponovno ožive.

Znanost je kasnije objasnila zašto je to moguće: miris putuje izravno u limbički sustav, u središte emocija i pamćenja. No Proust je prvi pokazao da je naše pravo blago upravo u osjetilima i emocijama, a ne samo u mislima. Ovaj doživljaj danas poznajemo kao “Proustov efekt” znanstveno potvrđen fenomen da mirisi i okusi snažnije od bilo kojeg drugog podražaja pokreću uspomene i emocije.

Već od antičkih vremena ljudi su promišljali moć mirisa. Aristotel mu je posvetio posebnu pažnju u svojim raspravama o osjetilima i percepciji, posebno u djelu O duši (De Anima) i u radovima o biologiji i psihologiji osjetila. On je tvrdio da mirisi nastaju od sitnih čestica ili “emitiranih tvari” koje objekti oslobađaju u zrak, a naš nos ih hvata i pretvara u neposredni doživljaj. Ali Aristotel nije vidio miris samo kao ugodnu ili neugodnu senzaciju prepoznao je njegovu moć da  pobudi emocije, od ugode do gađenja, i da nas vodi prema hrani ili tvari koje su dobre ili opasne za tijelo. U njegovoj teoriji elemenata mirisi su se povezivali s prirodnim svojstvima stvari  vlažno, suho, toplo, hladno što je pokazivalo koliko su praktični i vitalni za preživljavanje. Za Aristotela, miris nije bio tek osjećaj; bio je alarm, vodič i emotivni most između tijela, uma i svijeta oko nas. Snažan i neposredan, gotovo instinktivan instrument našeg iskustva. U 19. stoljeću profesor fiziologije u Colege de France Claudea Bernarda u svom najpoznatijem djelu, Introduction à l’étude de la médecine expérimentale (1865), postavio je temelje za razumijevanje živčanog sustava i njegovih funkcija. Iako nije izravno proučavao miris kao specifičan osjet, njegova istraživanja o funkciji živčanih vlakana i autonomnog živčanog sustava pružila su ključne uvide u način na koji osjetila, uključujući miris, utječu na naše tijelo i ponašanje. A krajem 20. stoljeća dolazi prava revolucija: Linda Buck i Richard Axel otkrivaju da naš nos skriva golemo carstvo gena – receptore koji prepoznaju svaku molekulu mirisa i pretvaraju ih u simfoniju doživljaja. Ako bismo taj put mirisa kroz mozak usporedili s putovanjem, onda bi to za mene bilo putovanje od Zagreba do Splita, od početka do konačne odluke, kroz pejzaže uspomena i emocija. Zašto baš Zagreb–Split? Jer su to moji putovi: Split je grad u kojem sam rođena, pun mirisa djetinjstva, mora i ljeta, a Zagreb je moj današnji dom i mjesto rada, grad u kojem mirisi svakodnevice oblikuju nova sjećanja. Moja osobna karta mirisa. Ali vi, dok čitate, možete zamisliti neki drugi, svoj put, možda od rodnog sela do metropole, možda od mora do planine, ili jednostavno između dvije ulice koje za vas nose uspomene kroz svoje stanice, vlastite mirise koji vas prate. Miris uvijek putuje kroz naš mozak na isti način – ali svatko od nas ima vlastitu mapu emocija i sjećanja.

Pa krenimo:

1. Zagreb – Nosna šupljina

Sve počinje u nosu. Molekule mirisa ulaze poput putnika na kolodvoru, susrećući olfaktorijske receptore. Svaka stanica zna svoj “vlak” – prepoznaje određeni miris i šalje signal dalje.

2. Karlovac – Olfaktorijski živac

Signal kreće na put autocestom – olfaktorijskim živcem. To je brzi prijenos, bez zastoja, prvi pravi korak prema mozgu.

3. Slunj – Olfaktorijski bulbus

Stižemo na prvu važnu stanicu. Kao što slapovi u Slunju usmjeravaju tok vode, tako bulbus filtrira buku i naglašava bitne mirise. Ovdje se odlučuje koji miris vrijedi poslati dalje.

4. Gospić – Olfaktorijski trakt i striae

Signal se odvaja u više traka i nastavlja dalje, baš kao ceste koje vode prema moru. Ovdje se mirisi usmjeravaju prema različitim centrima mozga, uključujući i one gdje žive naše emocije i sjećanja.

5. Sveti Rok – Olfaktorijski korteks

Kao ulazak u tunel nakon kojeg puca pogled na more. Ovdje miris postaje iskustvo: prepoznajemo ga i povezujemo s osjećajima. Limbički sustav uključuje emocije – zato miris može odjednom probuditi sjećanja na djetinjstvo ili more.

6. Zadar – Hipokampus i amigdala

Na ovoj točki miris postaje glazba uspomena. Kao što u Zadru more svira na Morskim orguljama, tako ovdje miris “svira” emocionalne note, vraćajući nas u prošlost i prizivajući slike koje smo zaboravili.

7. Šibenik – Orbitofrontalni korteks

Ovdje se sve kombinira: miris, emocija, uspomene i racionalna procjena. To je trenutak kada mozak donosi zaključak – sviđa li nam se ili ne, hoćemo li ga zapamtiti ili pustiti da prođe.

8. Split – Konačna odluka i ponašanje

Na kraju puta, u Splitu, sve dolazi na svoje mjesto. Miris je obrađen, emocije su probuđene i odluka donesena. To je trenutak kada kažemo: “Ovaj miris volim, ovo je moje.”

Za razliku od vida ili sluha, koji prolaze složene kognitivne procese prije nego što utječu na naše osjećaje, miris putuje, „autoputem“ do amigdale i hipokampusa, dijelova mozga koji čuvaju naša najsnažnija sjećanja i emocionalne reakcije. Mirisne stanice u nosu su jedine senzorne stanice koje šalju signale izravno u limbički sustav. Ova neurobiološka veza objašnjava zašto mirisi mogu trenutno prizvati sjećanja koja su duboko ukorijenjena u prošlosti, često čak i one koje nismo svjesno zadržali. Miris je moćan regulator našeg emocionalnog stanja, no miris ima i društvenu dimenziju. Ljudi ne samo da opažaju mirise, nego ih koriste i kao suptilan način komunikacije, tihi jezik koji oblikuje naše međuljudske odnose. Oblikuju našu percepciju i utječu na način na koji percipiramo i reagiramo prema drugima. Kulturne i osobne razlike dodatno oblikuju našu percepciju: ono što je nekome ugodno, drugome može biti neugodno, a mirisi mogu aktivirati i duboko pohranjena sjećanja koja nesvjesno utječu na naš odnos prema ljudima i situacijama.

U sljedećem nastavku detaljnije ćemo istražiti kako mirisi oblikuju našu  komunikaciju, od nesvjesnih reakcija do svjesnih odluka. Čeka nas i praktična vježba koja će vam pokazati kako prepoznati vlastite mirisne senzacije i kako svjesno njima upravljati, što može potpuno promijeniti način na koji doživljavamo ljude i situacije oko sebe.

Literatura:

Buck, L., & Axel, R. (1991). A Novel Multigene Family May Encode Odorant Receptors: A Molecular Basis for Odor Recognition. Cell, 65, 175-187.
http://dx.doi.org/10.1016/0092-8674(91)90418-X