KAD TVOJ MIR ZABOLI ONE KOJI GA NEMAJU

 Nakon razgovora s duhovnim vođama o tome kako vjera promatra „famoznu četvorku“ – ogovaranje, laž, uvredu i nepravdu – željela sam dotaknuti i onaj osobniji, ljudski sloj tih pojava.

Jer iako nas religije uče istim vrijednostima – ljubavi, istini, poštovanju – način na koji ih doživljavamo i proživljavamo uvijek je duboko osoban. 

O tome, kroz poetsku i refleksivnu dimenziju, piše Lidija Puđak – pjesnikinja, autorica i žena koja duhovnost pretače u riječ, tišinu i iskustvo.  Lidija, žena prijatelj, iznimne snage, topline i srca.. Kada pitate tko je Lidija Puđak, njezin odgovor uvijek počinje najvažnijim – „Ja sam majka dvoje predivne odrasle djece.“ Njih troje, kako sama kaže, čine tim od prvog dana – povezan ljubavlju, razumijevanjem i međusobnim poštovanjem. Iako je njezin život ispunjen obvezama, između poslovnih zadataka, podrške prijateljima i društvenog angažmana, Lidija uvijek pronalazi vrijeme za ono što joj je najvažnije: ljude. Njezina energija, empatija i istinski osjećaj za druge ogledaju se u svakom projektu kojem se posveti. Već dugi niz godina vanjska je suradnica Narodnog sveučilišta Dubrava, s kojim svake godine kreira osam velikih kulturno-društvenih programa, od kojih je većina prerasla u projekte s tradicijom duljom od deset godina. Uz to, zaposlena je kao suradnica za poštu u administrativnom dijelu Odjela međunarodnih poslova, gdje svoj profesionalni pristup i organizacijske vještine uspješno spaja s kreativnošću i društvenim angažmanom. Posebno se istaknula kao inicijatorica i pokretačica međunarodnog projekta “Pjesničkom riječju STOP nasilju nad ženama”, koji je svojim entuzijazmom i posvećenošću proširila na 13 država i 60 gradova. Kroz poeziju, umjetnost i zajedništvo, Lidija je uspjela pokrenuti dijalog, podići svijest i povezati brojne autore i autorice koji svojim riječima daju glas onima koje se često ne čuje. Zahvaljujući tom projektu i predanom radu, postala je jedna od međunarodnih voditeljica W.U.P. – Svjetskog saveza pjesnika, s počasnom titulom “Icon of the Defense of Women” (Ikona obrane žena). Lidija vjeruje da promjena počinje riječju, a njezin primjer pokazuje kako jedno iskreno, uporno i veliko srce može nadahnuti mnoge. U svom osvrtu „Kad tvoj mir zaboli one koji ga nemaju“, podsjeća nas da duhovna zrelost ne dolazi iz borbe za potvrdu, već iz snage tišine, strpljenja i istine.

Kad tvoj mir zaboli one koji ga nemaju 

Postoje ljudi koji ti priđu ne zato da bi te razumjeli, nego da bi se kroz tvoju blizinu vidjeli važnijima. Uguraju se u tvoj život, protjeraju druge a da to i ne primjetiš. Iskoriste tvoj rad, tvoju dobrotu i tvoju prisutnost da bi se medijski eksponirali, ne kroz djela dobrote, nego kroz dokazivanje vlastite važnosti. Njima blizina nije odnos, nego pozornica. I jedina bit im je eksponiranje. Tvoj uspjeh, tvoja snaga, tvoja svjetlost postanu samo okvir u kojem oni žele zablistati. Dok si ranjiv i sumnjaš u sebe  bliski su, podržavaju, slušaju. Ali kad pronađeš mir, kad prestaneš tražiti potvrdu izvana, kad postaneš siguran u ono što jesi, tada odlaze. Tada im tvoj mir postaje prijetnja. U njemu se ne mogu nadmetati, ne mogu biti veći, ne mogu biti važniji.

U tom trenutku njihova podmuklost  počinje s riječima. Iskrivljene, šaptane, obojene senzacionalizmom. Laži koje nemaju dubinu, ali imaju publiku. Jer njih ne zanima istina, njih zanima odjek. Ogovaranje im daje osjećaj moći, a laž privremenu pažnju koju u sebi ne mogu pronaći.

Kad shvate da te nisu ponizili, da nisi pokleknuo da si tiho preživio i bez njihove prisutnosti tada se vraćaju. Ali ne zbog pokajanja. Vraćaju se površno, uzimajući si pravo da budu tu, ne zato što su iskrene, nego da svijetu pokažu kako su Ti još uvijek potrebne i kako su još uvijek dobrodošle bez obzira što znaju da i nije tako. Ma koliko ogovarale, one ne priznaju poraze. Uvijek se drže gore, bez obzira koliko nisko pale i bile u krivu. Ma koliko ih proždire  savjest ne priznaju ni sebi. Njihova blizina nije znak pomirenja, nego dokazivanja. One itekako znaju glumiti bliskost. Takvi ljudi ne razumiju tišinu. Ne znaju voljeti bez publike, ni priznati bol bez opravdanja. Njihov svijet je pozornica, a svaka tuđa snaga prijetnja njihovoj ulozi.

Ali čovjek koji je jednom prošao kroz izdaju, više se ne boji ni tišine ni samoće. Jer kad preživiš laž iz blizine, naučiš da nije bol ono što te slomi, nego nada da će netko tko te poznaje izabrati istinu. Zato miran čovjek ne uzvraća riječima. Ne objašnjava, ne ruši, ne traži priznanje. Samo pusti da vrijeme pokaže tko je bio iskren, a tko se samo pretvarao da jest.

Pa treba ići samo strpljivo. Istina ne viče. Ona čeka. I uvijek dočeka svoj trenutak. Jer najglasniji u ogovaranju su oni koji ne znaju podnijeti tuđi mir.

S Lidijom Puđak zatvorili smo temu “famozne četvorke” – uvrede, laži, ogovaranje i nepravda.

U idućem blogu idemo korak dalje:

Zašto nas drugi čuju tek kad vičemo?

Što se krije iza podignutog tona – snaga, bol ili vapaj da budemo shvaćeni?

O tome – uskoro.